Ne sjećam se datuma nastanka rubrike Priroda i društvo, ali sam negdje sigurna da ima skoro i dvije godine. Zapravo, i da nema, nije ni važno. Bitno je da se pisalo i da se piše i što je najvažnije da se u tome svemu uživa. I od samog starta pa sve do sada nikada nisam imala problem smisliti o čemu pisati. Ako nije destinacija na kojoj sam bila, onda bi vrlo brzo naišla neka na koju bih voljela ići i stvar riješena. Pa na ovom planetu je toliko mjesta da nikom nije pošlo za rukom sve ih obići, a sva su jednako vrijedna. Dakle, činilo se da nikada neću imati problem o čemu pisati.
Ja ni u najavi nemam ideju o čemu pisati
Već nekoliko dana nemam ideju o čemu pisati. I nije da me ne privlači ni jedno mjesto i svakako mogu pogledati kartu i nasumice izabrati prstom mjesto i istražiti sve što je u njemu zanimljivo, ali ne ide. Ništa mi nije dovoljno zabavno, dovoljno primamljivo i zavodljivo. I onda ipak donesem odluku i krenem i neće da izađe riječ iz glave, prsta, tipkovnice. Samo bijeli papir.
Imam li krizu pisanja? Ili je samo razdoblje? Je li moguće potrošiti riječi? Ne znam, ne hvata me niti panika, niti strah, samo imam situaciju.
A mogla sam pisati
O Berlinu. U posljednje vrijeme je baš aktualan i uvijek mi je bio primamljiv. Moja jako dobra prijateljica je u njemu upoznala svog sadašnjeg muža Španjolca. Moja druga dobra prijateljica baš ovih dana sa svojim mužem kuje planove kako će se preseliti u Berlin i tamo nastaviti život. Oni se bave snimanjem i montažama i Berlin čuva za njih mnoge opcije. Najveći grad u Njemačkoj. Grad s ogromnom povijesti i interesantnom pričom, koji je mnogo dao i uzeo, a još više ostavio. Obišla bih sve, baš sve u Berlinu. Muzeje, parkove, obale obje rijeke, pila dobra piva i šetala do duboko u noći. Napravila bih sjajne fotografije i kod Brandenburških vrata, i kod Reichstaga, TV tornja i Kolone pobjede. Sasvim sigurno i Berlinskog zida. Bar dva dana posvetila čuvenim berlinskim zoo vrtovima, a kada bi me noge izdale, vozala bih se njegovim metroom. Da, baš sve redom bih tako i mnogo više. Uostalom, Berlin ima i medvjeda na grbu, a znamo koliko ja volim medvjede. Vrijeme je za poziv u Berlin.
O aranžiranom putovanju. Nikad nisam putovala u aranžmanu. Onako, odeš u agenciju, pogledaš ponude i izabereš datum i mjesto, i cijeli paket usluga. Onda, kad dođe vrijeme, spakiraš svoje kofere i bez gledanja na kartu, organizacije vožnje, razmišljanja o tome kada leći i hoćeš li se dovoljno naspavati za vožnju, samo kreneš na put. I stigneš i smjestiš se u sobu, raspakiraš i prošetaš do plaže koja je tu, odmah ispred. I kupaš se sa svim ostalim ljudima i ne brineš gdje parkirati. Odlaziš par dana na istu plažu, pa odlučiš rentirati auto ili uplatiti neku ekskurziju brodom. Upoznaš ljude iz svoje skupine, pa jednu večer odete u zajednički provod i obavezno dogovorite da se vidite i po povratku. Proleti ti deset dana kao da ih je netko oteo i sa suzom u oku i pogledom kroz prozor, obećati sebi da ćeš se sigurno vratiti.
O prijateljima koje bih voljela obići i koji žive na sve strane. Najveći moj prijatelj je u Madridu i kod nje sam skoro bila, ali bih ju mogla obilaziti bar jednom mjesečno i to ne zbog Madrida, nego zbog nedostajanja i ljubavi. Sasvim sigurno bi se na destinaciji našao i Melbourn i srednjoškolsko drugarstvo. Mada, možda prije toga jedan posjet Banja Luci za duga razgovaranja do pola noći. Ne bi valjalo preskočiti ni Umag, skoknuti do Kanade i prvu turu završiti u Dubaiju. Po povratku dobro razmisliti koga sam zaboravila, pa krenuti iz početka akciju putovanjem protiv zaborava.
Čini se da sam mogla o svemu pisati, ali nije htjelo izaći iz mene sve do sada kada je postala jedna simpatična priča bez ideje.
Gorana Koporan
