Stari lokalitet na Kelebiji u širokoj i zelenoj Ulici Istvána Kizura  – spomenik kulture – nazvan je Trinaest bunara (Zaštitar I., Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica, izdanje 2006. godine). Ovo mjesto je zabilježeno već 1778. godine na staroj karti tog područja, a na karti nastaloj deset godina kasnije označeni su i salaši i bunari. To je, dakle, veoma stari kelebijski toponim; dokumentirano postoji već u spomenutim godinama u osamnaestom stoljeću, uključujući i podatke o obitelji Krnajski koja je tu živjela (dijelom i ostala do ovog doba). 
Dugo vremena su postojali đermovi uz te stare bunare, uz trinaest kuća u istoj ulici, navedenih po brojevima. Bunari nisu iskopani na ledini, kao što je bilo uobičajeno na salašima, nego su se nalazili na regulacijskoj crti ulice ili ispred stambene zgrade. Prema istraživanju objavljenom u Zaštitaru, u osamnaestom stoljeću jedan bunar vrijedio je više od dva salaška objekta. Evo još nekoliko podataka iz teksta:
»Đermovi su slične visine. Sami đermovi su visoki u prosjeku 7 metara, dužina soje je u prosjeku 4-4,5 metara, a dužina šibe zavisi od dubine bunara. Rovaš su ranije izrađivali od dasaka, a u novije vrijeme od betona...«.
Stari salaši su u međuvremenu uglavnom zamijenjeni novijim stambenim zgradama, a nekoliko sačuvanih je u ruiniranom i ruševnom stanju. Ni đermovi nisu odoljeli dugom vremenu; brižno je sačuvan samo jedan, na regulacijskoj crti ulice, uz veliku krošnju lipe ispred doma obitelji Nedeljković.