Britanski odgovor na američku The Strokes maniju došao je prije dvije godine pojavom velikog broja skupina, a među njima najupečatljivijih The Libertines. Ova četveročlana skupina iz Londona ubrzo je postala miljenica otočkih glazbenih medija i preko debitantske ploče »Up the Bracket« stigla do drugog izdanja, ovogodišnjeg »The Libertines«. Obje ploče producirao je Mick Jones iz The Clasha.
Njihova glazba je gitaristički simplificiran i nepretenciozni post punk, uglavnom trominutnih pjesama, koje sa svojim brit pop referencama jesu dovoljno »popične« za mladež i popularne glazbene medije u eri ovakvog estetskog rasprodavanja žanrovske povijesti. Kreativnu okosnicu skupine čine pjevač Carl Barat i njegov suradnik, »problematični član« Pete Doherty.
GITARSKI NERED JAM SESSIONA: »Can’t Stand Me Now« je prvi singl, jedna od rijetkih u potpunosti osmišljenih skladbi. Većina ostalih pjesama liči na gitarski nered jam sessiona, album ima četrnaest pjesama čija otvorena forma odaje navodnu ležernost (libertinstvo) ovih mladića. »Narcissist« je (stihovima »Wouldn’t it be nice to be Dorian Gray/ Just for a day?«) intresantan uradak, dok je ritmički isprekidana »The Ha Ha Wall«, koja se rađa iz kakofoničnog gitarskog meteža, pjesma otvorenog govorenja o sebi i svojim problemima. »Music When the Lights Go Out« je romantična, šansonjerska pjesma, nasuprot čistoj punkerskoj brzini numere »Arbeit Macht Frei«, koja traje jedva preko jedne minute.
»Campaign of Hate« je još jedna od rijetko uspjelih pjesama, dok se s jednostavno melodičnom »What Katie Did« ovakav krug zatvara. »What Became of the Likely Lads« je samoironična priča o nesuglasicama unutar skupine, čija nam glazba govori koliko su na njih utjecali The Clash.
Stav i javni ispadi su ono što čini karijere ovih brit-heroja, njihovo tzv. libertinstvo koje im u stvaranju glazbe često stvara poprilične nezgode (trenutno je skupina rasformirana, a njihova budućnost je neizvjesna). Očito da glazbena industrija traži nove »objekte« na čijim će leđima stijecati kapital, a na primjeru ovakvih skupina rokenrol postaje »stvar koja samu sebe izjeda«. Poslije solidnog prvijenca, album »The Libertines« pokazuje se kao zbrzana i usiljena potreba da se održi forma koje očito više nema. Možda su Libertines skupina koja će se pamtiti. A možda i obratno…
