Tko čeka, taj i dočeka. Tako i ja (godinama) prizivala i čekala Vučića (predsjednika Srbije) i dočekala, jer kako je najavljeno, omiljeni predsjednik u Sombor bi trebao doći u nedjelju. E sada kako se u goste ne ide praznih ruku, a naročito ako ste predsjednik, ja se iskreno nadam nekom daru i za nas Somborce. Skromni, kakvi već jesmo, zadovoljili bismo se jednom osrednjom tvornicom. Recimo, neki ozbiljni strani investitor koji bi izgradio tvornicu za (recimo) nekoliko stotina radnika. Nismo mi megalomani, pa da tražimo nekog »super« investitora koji bi kruhom hranio tisuću Somboraca. Za početak dovoljno je zbrinuti i nekoliko stotina, silom prilika, besposlenih. Onih koji još nisu radi posla krenuli put Subotice ili što je češće, put granice.
Kako stvari stoje, čini se da će nam predsjednik u Sombor doći iz pravca Odžaka. Ne mogu tvrditi, ali ako je suditi po užurbanom asfaltiranju prilaza Somboru iz tog pravca bit će tako. Dio ceste potpuno je početkom tjedna bio zatvoren, a da o tome vozači nisu dobili nikakvu obavijest. Jednostavno stignu pred rampu, pa dalje što im Bog da ili kako se snađu. Za Somborce manja muka, ali za one druge već problem. Kada već (obnovljenom cestom) uđe u Sombor, na koju će stranu predsjednik krenuti ne mogu ni nagađati. Da li put industrijske zone koja se u Somboru, vjerovali ili ne, tek sada gradi i uređuje? Hoće li krenuti nezavršenom obilaznicom? Hoće li poželjeti da vidi kako se iz Sombora probija do graničnih prijelaza? Mogućnosti je mnogo, pa od volje mu.
I dragi moji i drage moje, taman kada sam ja sve ovo napisala, čujem: ništa od predsjednikovog posjeta. Barem ne ovaj vikend. Kažu (moji izvori), nije da neće doći već se posjet samo pomiče za tjedan dana. Tko zna, možda nam se u tih tjedan dana »pakira« kakav hvale vrijedan investitor, pa ako je zbog toga i vrijedi čekati.
Samo, sve me nešto strah da nismo mi te sreće i da će se posjet završiti kao i prošli – s nekoliko političkih parola i obećanja. 
Z. V.