Biti manjina načelno je stvar osobnog izbora i taj položaj je u manjoj ili većoj mjeri promjenljiv čak i na razini svakodnevice. Pripadnikom manjine može se biti potvrdom i svjedočenjem svog nacionalnog, vjerskog ili nekog drugog identiteta, ali se isto tako može biti i manjina u manjini, recimo zbog svojih uvjerenja ili pak svjetonazora. Biti manjina, nacionalna, vjerska, rasna ili ona po seksualnom opredjeljenju – osjetili su to nedavno u Supetru na Braču na svojoj koži i dvojica Srba i troje Hrvata koji su ih branili – na ovim prostorima i do današnjih dana nerijetko je i doslovce »životno pitanje«.
U tom smislu događaji poput subotnje nogometne utakmice hrvatske i srpske manjinske reprezentacije u Tavankutu, baš kao i one prije tri godine u Vukovaru, djeluju kao kap bistre vode u zamućenoj bari, jer svojim pozitivnim političkim učincima daleko nadmašuju njezin primarni, sportski, karakter. Naravno da u tom kontekstu treba gledati i na riječi gradonačelnika Bogdana Labana, koji je prilikom susreta s liderima srpske i hrvatske manjinske zajednice Miloradom Pupovcem i Tomislavom Žigmanovim rekao kako je ponosan na to da Subotica čuva (različite) identitete svih svojih građana, te da upravo ta njena posebnost »predstavlja polugu zajedništva«.
Po slovu zakona, a najčešće i u njegovoj provedbi, zaista i jest tako i stoga nije teško razumjeti Pupovca kada kaže kako bi »svi gradovi u Srbiji, a pogotovo u Hrvatskoj« mogli slijediti primjer Subotice. Subotica je, naime, centar Hrvata u Srbiji i u njoj ne samo da su skoncentrirane najvažnije političke i obrazovne institucije nego u njoj vrlo aktivno djeluju i brojne kulturne, vjerske pa čak i sportske udruge s hrvatskim nacionalnim predznakom. 
Okrenemo li, pak, drugo lice Subotice vidjet ćemo da je još preostalo pitanja za čije rješavanje nije potrebno mnogo više napora od dobre volje. Ništa više od dobre volje nije potrebno, pa da se pitanje uporabe hrvatskog jezika – koji je već četvrt stoljeća službeni u Subotici – počne primjenjivati, recimo na sajtovima subotičkih javnih poduzeća. Ništa više od dobre volje nije potrebno da se događaji koje organizira ovdašnja hrvatska zajednica uglavnom ne ignoriraju u lokalnim medijima. Ništa više od dobre volje nije potrebno pa da s govornice lokalnog parlamenta izostanu optužbe na razini usporedaba i reciprociteta ovdašnje hrvatske zajednice sa srpskom u Hrvatskoj kada god se s osnovne teme skrene u međunacionalne vode. Ništa više od dobre volje nije potrebno pa da dio lokalne javnosti ne bude konsterniran organiziranim gledanjem utakmice hrvatske reprezentacije i navijanjem za nju.
Ali, kada se istroše prigodne fraze za svečane prilike poput ove u povodu nedavne nogometne utakmice u Tavankutu, na teren istrčava »standardna postava« koja za rješavanje naprijed navedenih pitanja ili nema vremena ili pak za to nedostaje dobre volje. Prepoznat ćete ih po tome što uvijek nepogrešivo prepoznaju u kojoj će se boji dresa pojaviti, ne samo na terenu nego i u publici. A oni su ipak većina...
Z. R.