Neki dan ponovo sam pogledao film Aleksandra Petrovića Majstor i Margarita, koji je snimljen 1972. godine po romanu Mihaila Bulgakova. Iste godine je na Filmskom festivalu u Puli dobio Veliku zlatnu arenu Pule, kao i zlatne arene za režiju, za mušku ulogu i za scenografiju. Film je nagrađen posebnim priznanjima u Veneciji i Chicagu. Ja sam se zalijepio za scenografiju koju je radio Vlastimir Gavrik, jedan od najpoznatijih filmskih i tv scenografa. Po Wikipediji 1972. godine dijelio je grupni Oscar za scenografiju koji nije nikad podigao. Ove suhe podatke pričam zato što je ovaj film kod mene izazvao duboku nostalgiju, iz razloga što je dobar dio filma snimljen u Subotici i na Paliću. Subotički interijer Gradske kuće i kazališta je bila Moskva, a Palić i Ženski štrand Jalta. U jednoj sceni pojavljuje se i naš nekadašnji tramvaj u ulozi »moskovskog tramvaja«, koji s polazne stanice u Rudić ulici ulazi u krivinu u Strossmayerovu, gdje izaziva prometni udes. Dio filma odigrava se u Gradskoj kući: u vijećnici i na glavnom stubištu, zatim u nekadašnjoj velikoj dvorani Narodnog pozorišta – Népszínháza (u to doba to je bio službeni naziv ove ustanove). Osim nekoliko stranih, u filmu su igrali naši najpoznatiji glumci, čak i nekoliko njih iz subotičkog kazališta. Zahvaljujući određenim modernim tehnologijama uspio sam »skinuti« i jednu scenu snimljenu u kazalištu (istina, slika nije baš najkvalitetnija). Ponosno sam pokazao to svom mlađem, četrdesetogodišnjem sinu, koji je s čuđenjem rekao: »Ne sjećam se da sam bio u ovom teatru, možda jednom« i sa smješkom dodao: »Možda ću kada budem imao šezdeset godina ponovo ići«. Ja sam dodao: »Sigurnije je da će tvoje nećakinje, moje unuke, vidjeti novu zgradu kazališta«. Ni one nisu baš male, starija će ujesen krenuti u peti razred osnovne škole.
Počinje igranka
Točnije, igranka je počela prije dvanaest godina, kada je kazališna zgrada skoro potpuno srušena, usprkos prosvjedima desetaka tisuća građana. Tada nitko nije mogao vidjeti, primjerice, maketu buduće zgrade i kako će se ona uklopiti u postojeći ambijent. Na čuvenom sastanku »stručnjaka raznih vrsta« u Plavoj vijećnici prikazana je jedna »strukturno-konstruktivna maketa«, naravno bez buduće fasade. Da se smire strasti, na glavnom trgu bio je postavljen jedan veliki pano s perspektivnom slikom buduće zgrade, koji je potpisan tekstom: »Jedan od mogućih izgleda zgrade Pozorišta«. Naime, neki gradski čelnici su tvrdili: »Zato nije definirana fasada na tzv. maketi, jer će se raspisati državni natječaj za rješenje fasade«! To je bila najčistija laž! Fasada je bila definirana do posljednjeg kamena obloge; bez toga se ne bi mogla izdati dozvola za građenje. Vjerujte mi na riječ, fasada s malim korekcijama izgleda kao na prvobitnom, idejnom planu. Uostalom, i crtež na panou je rađen na osnovu projekta. Danas svaki prolaznik može i uživo vidjeti, ako to želi, kako je »obučena« betonska struktura. Zašto kažem »obučena«? U unutrašnjosti zgrade, po mom znanju, skoro ništa nije rađeno – ni vodovod, ni kanalizacija, ni električne instalacije itd. Po mojoj procjeni, zgrada je dovršena oko 40%. Veći dio još preostaje. Znači, ako bi sve teklo dosadašnjim tempom, za 14 godina bi se mogli završiti svi radovi. Kako čujem, trenutni izvođač nije zadovoljan dosadašnjim radovima. Tvrdi da ima grešaka i zato se moraju izvesti dodatni radovi. Ovakve tvrdnje su mi odavno poznate, jer to je jedna »poznata igra-ples« u krugovima građevinarstva, pogotovo kada nema glavnog izvođača. Radovi se izvode u fazama, pa se obično prethodni proziva da je griješio itd. Skoro kao u političkom životu.
Očekujući Godota
Tekst ću nastaviti u »kazališnom stilu«, pozivajući se na glavni lik iz jedne drame Samuela Becketta. Mada, čini mi se, trebao bih reći: »Očekujući Gazdu«, koji je ponovno započeo svoju propagandnu turneju Budućnost Srbije u istočnoj Srbiji. Jedva čekam da konačno dođe i u moj rodni grad i da nam obeća skorašnji završetak kazališne zgrade; recimo za pet-šest godina (ni Grdelička klisura nije izgrađena u predviđenom roku, ali ipak je izgrađena). No imamo mi i druge probleme – prljava voda Palićkog jezera, deponij otpada itd. Ali to sada zaboravljam. Ja se nadam da će moje unučice za koju godinu zaigrati balet i na novoj sceni kazališta, jer nada umire posljednja, a nitko nije tako siromašan da ne može obećati! E, da: ako imate mogućnosti, pogledajte film Saše Petrovića. Bar iz nostalgije.
