Dok su putovi bili nasipani tucanikom i šljunkom, ili pod kamenim pločama, postojala je važna državna služba u kojoj su radili putari na održavanju određenih dionica prometnica. Nosili su na odjeći službenu oznaku, a obveze i prava bili su im opisani u službenoj legitimaciji na 14 stranica! Evo jednog od prvih zapisanih pravila iz legitimacije 1933. godine: »Putar ima stanovati ili u državnoj putarskoj kući ili, ako takve nema, onda u blizini njegove dionice, i taj svoj stan mora javiti Tehničkom odjeljku«.
U Povijesnom arhivu postoji svezak dokumenata koji se bave spomenutim cestarskim (putarskim, drumarskim) kućama (F:275.50.9), s nekoliko sačuvanih projekata ovih objekata, vjerojatno nacrtanih oko 1925. godine. Prema ovim podacima, na »Topoljskom« putu, do Žednika, postojale su tri cestarske kuće, na šestom i devetom kilometru, i u selu. Uz svaki od ova tri projekta upisan je podatak o rušenju cestarske kuće – 1937. godine. Osim ovih, na popisu je još deset kuća, najvećim dijelom bez dodatnih pojedinosti, uz sljedeće putove: Čantavirski (Aleksandrovo), Palićki, Kanjiški (Palić), Majšanski, Halaški, Pačirski, Bajmački, Gornji tavankutski i Senćanski. Kuće su bile obilježene pločama, a putari »dužni održavati najveću čistoću u državnoj zgradi u kojoj stanuju i oko zgrade njegovati razno ukrasno drveće i voće, a po mogućstvu i vrt s cvijećem«.
Zadaci putara bili su obimni: opravke ceste, održavanje jarkova, košenje korova uz put, čistiti blato i snijeg i poslije kiše pregledati i popraviti dionice za koje su bili zaduženi. »Pri prolazu putnika dužni su ih učtivo pozdraviti i na pitanje potrebne obavijesti davati, a po potrebi i na usluzi im biti«.