Isus je javnim djelovanjem privlačio veliku pozornost svojih suvremenika. Poučavao je drugačije od svih učitelja, tumačio je Sveto pismo na neki drugačiji način, snaga njegovih riječi zbunjivala je, ali i privlačila brojne slušatelje. Uz to činio je i čudesa te tako plijenio još više pozornosti. Jedni su se opredjeljivali za njega, poput učenika i velikog broja naroda, slijedili su ga i pozorno slušali što ih poučava. Drugi su opet bili protiv njega i željeli su ga se riješiti, poput farizeja i pismoznanaca. Svakako, i jedni i drugi pitali su se: »Tko je ovaj?«. Naravno, mnogo ljudi i mnogo mišljenja, ispravnih i neispravnih. I sam Isus je u jednom trenutku poželio saznati što ljudi misle tko je. Neki misle da je Ivan Krstitelj, neki da je Ilija ili jedan od proroka iz prošlosti… A kada je čuo što narod misli, zanimalo ga je i mišljenje njegovih učenika. Petar bez razmišljanja daje pravi odgovor: »Krist – Pomazanik Božji!« (Lk 9,20). 

Tko je Isus za mene?

Evanđelist Luka ne zapisuje ovaj razgovor Isusa i njegovih učenika kako bi nam ostalo zapisano tko je Isus, kao potvrda na papiru o njegovom mesijanskom identitetu. Ne! Razgovor je da nam ostane trajno zapisano pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Lk 9,20). Da je Isus Mesija, Sin Božji, informacija je koju smo u životu čuli bezbroj puta, pa smo je i zapamtili. Nama se postavlja pitanje tko je on za nas, tko je on u našem životu. Je li Isus za nas samo dio tradicije jer smo pripadnici jednog katoličkog naroda? Je li samo neka povijesna ličnost uz koju se vežu zanimljive, neobične priče? Je li netko koga se sjetimo kada smo u nekoj potrebi, pa želimo da nas iz nje izbavi? Ili je mnogo više od svega toga? Možda nam je teško odgovoriti na to pitanje, iznenađeni smo, jer nismo o tome nikada razmišljali. Naš vjerski život otkriva odgovor. Kako živim svoju vjeru? Kakva mi je molitva? Idem li na svetu misu i zašto idem, ako uopće idem? I koliko često idem? Ispovijedam li se? Ta pitanja i još mnoga slična otkrivaju tko je Isus za mene. Kad počnemo razmišljati o svemu tome, shvatit ćemo da to da je Isus Sin Božji nije doprlo do naših srca, ostalo je samo na razini znanja. A vjera se ne živi na razini znanja, ona je mnogo više od toga. Ona mora zahvatiti čovjekov život, prodrti u sve njegove pore, jer vjernik se ne može biti samo privremeno, povremeno, na nekim mjestima. Vjernik si uvijek i svugdje. Ako odgovaramo riječima da je Isus Mesija, moramo odgovoriti i životom. Tko vjeruje da je on Sin Božji, onda ga slijedi, živi po njegovom nauku i nikada se ne stidi priznati da vjeruje.

Križ

Posebno upečatljive za vjernike su ove Isusove riječi: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti« (Lk 9,23-24). On od svojih učenika želi spremnost svjedočenja za evanđelje sve do smrti ako je potrebno. Takvo svjedočenje podrazumijeva križ. Njegovi učenici ispunili su ovo očekivanje te su, unatoč progonima, tamnicama i odbacivanjima, naviještali radosnu vijest sve do smrti, koja je za većinu bila mučenička upravo zbog tog navještaja. Prihvaćamo li mi danas takav križ u životu? Jesmo li spremni istupiti kao kršćani i otrpjeti zato po neki podsmijeh ili porugu? Jesmo li spremni takvim istupom ugroziti svoj društveni položaj? Većina modernih kršćana nije spremna žrtvovati se za Isusa i evanđelje, pa svoju vjeru žive u skrovitosti. A pitanje je može li vjernik živjeti takvim »dvostrukim« životom. Nije li naša kršćanska dužnost podići svoj glas protiv onog što je kontra Isusovog nauka? Nije li naša kršćanska dužnost evanđelje naviještati i riječju i djelom? A tko bi bio spreman umrijeti za Isusa kao što su umirali mučenici? 
A život nije u Božjim očima ono što je u ljudskim. Mi previše pozornosti pridajemo svemu što se događa u ovome svijetu, umjesto da se ovdje pripravljamo za vječnost. Upravo na to Isus cilja kada kaže da tko izgubi život spasit će ga. Živjeti za vječnost znači nositi križ za ovoga života. Mi često biramo pogrešan put, pa odbacujemo križ. Isus nas opominje, a nikada nije kasno na tu opomenu odgovoriti promjenom i obraćenjem. Koliko god da smo stari, sada je pravo vrijeme da učinimo promjenu, prigrlimo križ za Isusa i sačuvamo svoj život.
Ana Hodak