Koreodramskom izvedbom dramatiziranih dijelova romana Mala mađarska pornografija, glasovitog pisca Pétera Esterházyija, u režijskoj postavci Nade Kokotović (30. prosinca 1988.), čini se, učvršćena su trajno bespovratna razočaranja koja više nitko i ničim ne ispravi, budući da je podlogom neizlječive tuge, njezinog maligno razraslog sarkazma i cinizma nad čime Esterházy gradi svoju čudesnu tvorevinu, dometnuvši nikad zaključenom univerzalnom repetitoriju LAŽI I OBMANA – dojmljiv prinos. Uistinu ponudivši djelo teško prevodive jezične bravuroznosti i obrata koje svojom dramatikom pali jedino još preostalo svjetlo, ono koje dolazi iz samog središta neuništivog ljudskoga duha, poslužilo je Nadi Kokotović kao izazovni predložak za uspjelu koreodramu u kojoj je nakon Anite Berber zaokružila svoje bavljenje totalitarizmom, tim ružno prestarjelim ideološkim čudovištem koje je u svom nakaznom pohodu samljelo nebrojene milijune u znaku kukastih i drugih križeva, u staljinskim i inim čistkama i ne samo tamo i tada LAŽ I OBMANA, ne prestaju umjetnosti darivati svoje jedino zakonito kopile – KIČ! Veliki, nikad ukroćeni i prevladani, svekoliki KIČ! 
Onaj koji od saharinski neuvjerljivog batrganja estetskog horora nezadrživo grabi u nasilje da bi se okupao u krvi. Svejedno je li religiozan, revolucionaran ili tek eksperimentalan – KIČ ostaje KIČ, gradeći svoj svima čitljivi stil, preobraćajući zaslađene prodike i najpliće ideje u smrtonosni hod koji ima samo jednu svrhu: RAZARANJE, kao naknadu za vlastitu nemoć i nepopunjivu, umrtvljenu prazninu. 
Uz pobrojana svojstva kiča, kič stila i kič ljudi u umjetnosti, politici i životu – uz ostala, a za njih i nema dovoljno prostora u ovom prikazu, valja spomenuti MEGALOMANIJU, koja je u svom crno-žutom varijetetu gurnula Europu i svijet u prvu sveopću klanicu, a ne zadugo preodjevena u crno-smeđe ruho i u drugu. Raspad monarhije, revolucija, kontrarevolucija, bijeli teror, fašizacija i staljinizacija, povijesna su razdoblja kroz koje Esterházy i Kokotovićka ispituju neprestanu čovjekovu izloženost zabludama, stradavanju i bezumnim bojkama u kojima ginu milijuni za vjeru, naciju, dogmu. Zašto? I dokle tako? Odgovora na ovo nema, barem u umjetnosti. Ona ne može ponuditi rješenja, ali nas na njih treba uvijek i iznova podsjećati, umjetničkim postupcima, u čemu su u potpunosti uspjeli i romanospisatelj i autorica ove koreodramske predstave, potičući izvođače da pruže maksimum vlastita umijeća i autentičan scenski doživljaj.