Pedesetdvogodišnji ultramaratonac Ivica Vučković iz Velike Kopanice vrlo je cijenjen među kolegama. Sport kojim se bavi nije mezimac publike, a dosta sramežljivo se provlači i na stranama velikih sportskih medija. Dugoprugaške utrke, od desetak tisuća metara, pa do ultramaratona, njegova su strast za većinu sportaša poodmaklih godina.
Neuobičajen početak
Sam za sebe skromno kaže da i nije neki veliki sportaš, već samo trči, maksimalno se zabavlja i druži sa sebi sličnima.
»Trčanje ne upražnjavam od mladosti, poput većine mojih kolega. Dapače, u mladim godinama niti jedan sport me nije privlačio. Bio sam veliki zaljubljenik u folklor. Trčati sam počeo prije 11 godina iz čiste znatiželje, a doslovce zbog jedne oklade. Moju veliku pozornost i divljenje izazivali su trkači maratonci. Uvijek sam se pitao kako ljudi mogu tako jednostavno, tako lako, u dahu istrčati 42 kilometra? Bilo mi je nepojmljivo toliko prevaliti i biciklom. S nekima sam se i družio, njihove priče su me sve više intrigirale, na koncu su me i potakle u ideji da se okušam u toj borbi s vremenom i kilometrima. Normalno, najbliži prijatelji su me proglasili ludim, blesavim, ovakvim, onakvim, a trčanje besposlicom za one koji nemaju pametnijega posla. I onda se u meni nešto prelomilo. Rekao sam im da ću i ja istrčati maraton, ponudio sam im i nemalu okladu. Kako nisam bio u godinama kad se počinje s nekim sportom, prihvatili su, uvjereni u olaki dobitak. No, prevarili su se, a meni je najveća satisfakcija bila što sam svojim uspjesima začepio usta mnogima«, prisjeća se svojih početaka Vučković.
Uspjesi i motivi
Početni uspjesi Vučkovića su definitivno bacili na stazu, u borbu protiv vjetra i sunca, protiv magle i hladnoće. Novi startovi i ciljevi nizali su se, trčanje mu je postalo najveći životni izazov. Istrčao je zavidan broj utrka u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i BiH.
»Trčao sam sa sve većim žarom. Opčinilo me je i ozračje među trkačima. Niti u jednom drugom sportu nisam vidio takav odnos natjecatelja prema rivalima. Nerijetko čovjeka tijekom maratona, osobito ultramaratona, uhvati kriza, uhvati velika želja za odustajanjem. Bodrimo jedni druge, podupiremo nagovaranjima da izdrže, jer je svaki prolazak kroz cilj pobjeda. Utrke u regiji jako su mi drage. Puno je ružnoga ostalo iza nas, mislim da se moramo osvijestiti i zbog naše djece gledati u budućnost. Prošlošću neka se bave povijest i pravosuđe, a nama sportašima je osnovna zadaća graditi mostove prijateljstva. Vremenom sam se uključio i u ultramaratonske utrke, bio je to za mene veliki izazov. Ove godine sam istrčao dva: od Apatina do Osijeka i nedavno u Slavonskom Brodu. Istina, sportski dio priče mi se izdešavao u poznim godinama za većinu sportaša. Po nekim standardima imam i desetak kilograma viška, veliki sam gurman i ne pazim baš puno na ishranu. Ipak, za svoje prijatelje iz priče o okladi živi sam dokaz da se velikim odricanjem, upornošću i vjerom u sebe može sve«, s osmjehom priča Vučković.
Folklorac u duši
Petnaestak godina Vučković je u svojoj Velikoj Kopanici bio aktivni folklorac. Ni danas mu nije teško prevaliti autom i stotinjak kilometara kako bi prisustvovao nekoj od brojnih manifestacija šokačke tradicije.
»I danas mi je folklor strast, pratim mnoga tradicijska događanja u mojoj Šokadiji. Šokaštvo mi je u venama, ali ima tu i malo mađarske krvi, djedovi su mi bili veliki bećari. I gazde, a bake su se, iako su bile Mađarice, nosile šokački. Otuda i interes i ljubav prema starim, šokačkim običajima. Volim i trčanje, uvuklo mi se u vene. Volio bih trčati do kada me noge i zdravlje budu služili«, zaključuje Vučković.
Ivan Andrašić
