Znakovi vjetra i ognja označili su Pedesetnicu. Oni još od Staroga zavjeta označavaju Božju prisutnost, a sada u istim tim pojavama Duh silazi na apostole. To nam potvrđuje da je Duh Sveti Bog, jednak s Ocem i Sinom, te ga treba jednako častiti i molitvom mu se utjecati, jer je on treća osoba Presvetoga Trojstva.

Silazak Duha Svetog

Vjetar i plamen koji označavaju prisutnost Duha izraz su snage kojom je Isusove učenike potaknuo na djelovanje i kojom on i danas djeluje u Crkvi. Isus je prije uzašašća na nebo apostolima dao zadatak da sve narode učine njegovim učenicima. Njima nije bilo jasno kako će to učiniti, niti su mislili da mogu. Iako su ga tri godine slijedili, slušali što naučava i gledali čudesa koja je činio, ipak većina njih su bili neuki ribari nevični poučavanju i propovijedanju. K tome, iako je od Isusove smrti prošlo gotovo dva mjeseca, iako su znali da je on uskrsnuo, ipak su još uvijek osjećali određenu dozu straha. Isus je znao kakvi su njegovi učenici, znao je sve njihove mane i vrline, znao je da su mu vjerni, ali da sami ne mogu ispuniti ono što im je zadao. Zato deset dana nakon njegovog odlaska k Ocu dolazi Duh Sveti, koji će poput vjetra raspršiti svaku nesigurnost, strah i zbunjenost te zapaliti u njihovim srcima plamen koji u sebi treba imati navjestitelj evanđelja, plamen koji daje snagu njihovim riječima da se na njih obraćaju tisuće i tako već prvog dana narodi postaju Isusovi učenici, novi Božji narod, Crkva.
Duh je tada učinio čudo i od skromnih ribara učinio velike i neustrašive propovjednike, koji su od toga trenutka počeli živjeti za evanđelje. Ali, učinio je još jedno čudo: mnoštvo iz različitih naroda koje je toga dana bilo u Jeruzalemu čulo je ih svatko na svome jeziku. Što se to dogodilo ostaje ljudskom razumu nedokučivo, ali vjernik zna: Duh Sveti je učinio čudo i tako otpočeo širenje Crkve među narodima. Odmah je pokazao svoju božansku moć kojom može pokrenuti ljudima nezamislive pojave. Pokazao je i da je Crkva djelo Božje koje postoji već dvije tisuće godina unatoč svim protivštinama i postojat će do konca svijeta, dok to bude Božja volja. Duh u njoj počiva i vodi je podižući u svakom vremenu svete ljude koji slušaju njegov glas i čine ono na što ih on nadahnjuje. U povijesti mnogo je takvih ljudi koji su svojim životom pokazali da je Duh Sveti prisutan u Crkvi, a oni su i danas naši vjerski uzori.

Surađivati s Duhom Svetim

Pedesetnica se u životu svakog kršćanina događa primanjem sakramenta potvrde. Istom onom snagom kojom je sišao na apostole Duh Sveti silazi na svakoga krizmanika. Kako onda nitko ne naviješta evanđelje inim žarom i onom ljubavlju kao što su to oni činili? Kako se više ne događaju ona obraćenja koja su se dogodila kada su apostoli navijestili evanđelje? Zar Duh ne djeluje po suvremenom čovjeku kao što je djelovao prije dvije tisuće godina? Istina, u našim sredinama ne djeluje, ali ne zato što ne želi ili ne može nego zato što to ne želi suvremeni čovjek. Apostoli su htjeli biti širitelji evanđelja, ali svojim ljudskim snagama nisu znali i nisu mogli ostvariti povjeren im zadatak. Bili su otvoreni djelovanju Duha i htjeli su s njime surađivati. Današnji čovjek odbija suradnju, a Bog ne želi prisiljavati, on dolazi i čeka čovjekov pristanak. Zapitajmo se i sami, tko želi živjeti za evanđelje? To je težak život, pun odricanja; to je život u kojem se mora prigrliti križ, u kojem često moraš biti neuklopljen u sredinu, ponekad i odbačen, ismijan, u kojem sve nedaće moraš prihvatiti s ljubavlju prema Bogu u radosnom iščekivanju vječnosti, bez gunđanja zbog onoga što nas je snašlo. Tko želi takav život? 
Suviše zaokupljeni zemaljskim ne marimo dovoljno za nebesko, zato ne želimo da baš mi budemo ti koje će Duh Sveti potaknuti na djelovanje. Zatvaramo se pred njim, jer nam nije ideal biti dobar Kristov učenik nego biti uklopljen u materijalistički svijet. I ne treba nikakvo bolje objašnjenje nego da pogledamo naše mlade krizmanike: većina ne razumije veličinu sakramenta za koji se priprema, nema unutarnje radosti što će postati pravi Isusovi učenici, ispunjeni Duhom, nego se sve svodi na materijalno: slavlje, poklone, dotjerivanje. Oni su možda suviše mladi da bi sami shvatili bit, krivi smo mi stariji što u nama nisu vidjeli radosne suradnike Duha već borce za materijalno. Ipak, Duh Sveti nas ne napušta i strpljivo čeka da odlučimo surađivati.