Kada se pokazalo da su izostali stalno najavljivani i neprestano otvarani jednovremeni pokušaji restrukturiranja subotičkog kazališta na različitim razinama i segmentima, Narodno pozorište-Népszínház-KPGT, bez ikakvog se (izlišnog?) razjašnjavanja usredotoči (ako to i okolnosti dopuštaju) na temeljna pitanja kvalitete glede repertoara i njegove izvedbe. U tom kontekstu su ostvarene nekolike zapažene inscenacije. Primjerice, premijera Pretapanja (27. veljače 1988.), slijedom prijevoda romana Lászla Végela Dupla ekspozicija (Áttüntetések), što ju Ljubiša Ristić izvodi u maloj dvorani subotičkog kazališta. (Što manja dvorana, to žešća jagma za kartom više, te zajamčena gužva pred ulazom!). 
Inače, Végel je bio dugogodišnji urednik književnog dodatka lista Magyar Szó i urednik Dramske redakcije TV Novi Sad, prozaik suvremene urbane vokacije suočen s izazovom i dometima postmoderne teatarske misli, zahvaćene procesom nebranjiva raspada vlastita vrijednosnoga sustava unutar kojeg kani odrasti, dobro se osjećati i pružiti rezultat. Darovit je i plodan, te spada u grupu vodećih mađarskih pisaca ovoga podneblja. Veći dio svojega života provodeći ga kako piše, a pišući kako živi, hrabro podnosi sudbinu svojih riječi i stavova. Prema ovom romanu, u kojem se kao u zrcalu prelamaju i prepliću vremenski planovi od 1941. i nakon 1968. godine – poklapaju se i razdvajaju likovi pod naletom društvenih lomova – Ljubiša Ristić je, djelomično se držeći strukture djela, progovorio o razočaranjima mladih, koji i nakon 1968. godine prekapaju po povijesnim i političkim i iskustvima iz 1941. godine. 
Premda je to »samo jedna ljubavna priča dok se u svijetu vodi rat«, kako veli glavni junak u romanu, nakon svega redatelj, doduše, odvaja bitno od nebitnog, a u odsustvu nove rasvjete već dobro poznatih antinomija o koje će se čovjek sapletati i ubuduće kloniti se odgovora. Uostalom, odgovor je eksplicitan: odgovora nema. Istina, u završnoj sceni ove ljubavne priče redatelj ne propušta priliku za cinizam, pa prekriva glumce zastavama, nacionalnim, zemaljskim i internacionalnim, koje se izvlače povrh bordelskog nasilja radnih ležaja. Podsjećajući gledatelje na sve očiglednije taljenje utopijskog i nagomilavanje ideologijskog u društvu, što sada prijeti da zatrpa i sam život, pretvarajući ga u sve teže izdrživu moru, ostavlja nam da se domišljamo kako izići iz ove sve rizičnije nejednačine, a da se ne posegne za već dobro poznatim i neželjenim rješenjima. 
Pretapanja su izveli mladi glumci subotičkog kazališta. Vrijedilo im je dati šansu. Uz svježinu mladalačkog naboja, donijeli su na scenu nov, kultiviran izraz, očišćen od zadaha rutine. Prije svih Zita Gyenes, jedna od tri Olge, odnosno Ane ili Eve. Talentirana, možda još nedovoljno iskusna, s mnogo osjetljivosti gradila je svoje likove. Složenost njene zadaće, tijekom koje je lako mogla skliznuti u banalnost, došla je do izražaja u povišeno dirljivoj sceni presvlačenja, u kojoj nakon svih krpica što ih navlači-svlači da bi ih redom definitivno odbacila, ostaje posve naga, kao od majke rođena, shrvana nezadrživim plačem, jedinim izrazom pred svijetom u nezaustavljivu rušenju i nestajanju. Dénes Döbrei (koji je upravo tih dana dobio značajno međunarodno priznanje za svoju prvu filmsku ulogu) sa zadivljujućom lakoćom i urođenim osjećanjem za mjeru tumači likove Senyija, Levingera i Majorosa, sapete između politike, ljubavi, bordela, nacionalne zaslijepljenosti i ideja na umoru, zbog kojih je čovjek zaboravljen. Tanja Tasić, balerina, s uspjehom je savladala i glumačke zadaće i Árpád Bakota izgradili su likove mladih ljudi koji su spremni povjerovati kako je svijet njihov, jer se čini tu je nadohvat. No, tek u sudaru s njim spoznaju i razmjer vlastite nesmotrenosti i neostvarivosti toga čovjekova sna. Henrieta Varga i Levente Törköly, treći par ovog složenog, nemilosrdnog samoobraćanja i neprestane introspekcije, koja se na sceni izvodi poput kompjutorski razložene, ali i sinkronizirane slike, dopunili su ovu ljubavnu priču u vremenu ratnom poražavajućim saznanjem da bi čovjek nakon samo jednog pitanja, postavljenog na pravi način mogao (konačno?) posve iščeznuti. I svejedno je uklanja li se sam ili to prepušta drugima. Manje, manje po opsegu, uloge Iréne Bada, Rafaela Arcsona, Andrása Búbosa i Tibora Vajde pripremljene su i odigrane s mnogo pažnje i nesebičnosti što je svakako pridonijelo uspjehu cijele predstave. Gábor Lengyel, autor glazbe, pokazao je da se s minimalnim muzičkim materijalom mogu postići potpuno neočekivani rezultati. Poigravajući se s dvije muzičke teme, dopunio je i autorski zaokružio zbivanje na sceni, nenametljivo i veoma dobro. Bjanka Adžić Ursulov ovoga puta bila je u prilici da pored svoje umješnosti u izradi kostima pokaže i što može pružiti uređujući scenu. Učinila je to na neuobičajen način, prikrivajući čeoni zid male dvorane kostimima koje je izradila u Subotici od Madách-komentara na ovamo. Za svjetlo je brinuo Josip Odak, a za zvuk János Szöllösi Vágó, dok je inspicijent bila Júlianna Kotroba. Pretapanja zahtijevaju još rečenicu: Od Madách-komentara to je nedvojbeno prvo značajnije ostvarenje Ljubiše Ristića, u ovom prostoru, zaokruživši njime cijelo jedno razdoblje svoga stvaralaštva. (V.: M. Miković, Jedna ljubavna priča, SN, 4. III. 1988.).