Zasigurno bi ova priča mogla nositi i naziv kako je jedan pas uredio naše živote. Ideja o psu u stanu nije bila kod mene ni u razmatranju - na prvom mjestu zbog stila života koji živim i koji znači da uglavnom nisam u stanu. Na drugom mjestu je broj obveza koje imam i koji ne ostavlja mnogo mjesta za posvetiti se životinji. Na trećem je mjestu što je nekako psu mjesto u dvorištu, a stan dvorište nema. Na četvrtom je mjestu što stanari u zgradi baš nisu oduševljeni tom idejom. Na petom, šestom, sedmom mjestu…I sve je palo u vodu kada je iz šume izašao On.
Kako je to zapravo bilo
Često sam pisala o FRUčudnovatim ljudima s kojima volimo šetati po Fruškoj gori, na čije pozive se volimo odazvati i u čijem šumovanju sudjelovati. Vole oni ta druženja začiniti raznim aktivnostima, pa smo tog dana bili pozvani na fru turnir u basketu. Došli, vidjeli i pobijedili. No, ne hvalim se time ovog puta, nego otkrivam sve pojedinosti tog dana. Nekako baš nakon turnira čuli su se oduševljeni glasovi i brzo smo otkrili da imamo novog malog drugara, ali i činjenicu da je on sam. Sve se nekako brzo odigralo tog dana. Krenuo je pljusak, mi smo se brzo spakirali i nije bilo vremena za razmišljanje. Jelena je rekla da ćemo ga ponijeti, pa ćemo ga već nekome pokloniti. Nećemo ga valjda ostaviti u šumi, po kiši, samog i malog? Naravno da nećemo. Na kraju dana nas tri u autu za Suboticu i pas s nama.
Poseban kakav jeste, zaslužio je posebno ime skrojeno samo za njega od nas. Dakle nema veze ni s jednim Gojom na kojeg može da vas asocira njegovo ime, a kao što je jasno nema veze ni sa ženskim rodom (ovo kažem, jer mnogi u Subotici misle da je Goja ime ženskog roda). Dakle, poseban pas Goja je u početku, kao što se da zaključiti po prvoj tufnastoj fotografiji, ličio na rotvajlera i malo nas zbunjivao, a to je zbunjivalo i njegove potencijalne udomitelje. Baš tako, ideja je bila napraviti fotografije i na društvenim mrežama pokušati ovom neodoljivcu naći gazde koje će ga čuvati, maziti i voljeti baš onako kako bi i mi, ali da imamo dvorište. Na fotografijama je ispao još neodoljiviji, ali očigledno ne dovoljno, jer se baš nitko nije javio. Postavljali su nam pitanja, iskazivali oduševljenje, ali nitko da se zaista javi. Za to vrijeme smo obavili sve potrebno kod veterinara, a pod tim mislim i silne pretrage, jer je imao neki problem s dlakom i kožom, što je i normalno za napuštenog psa. Pa smo preležali svi šugu, naravno onu umišljenu, jer se Goja nenormalno češao. Pa buve, naravno. Onda otrov za pacove koji je pojeo, pa akciju spašavanja. Pa smo se budili noću, ako smo i uspjeli zaspati. Pa je bilo tu još svega i onda poziv. Drugar hoće Goju. Mi zbunjeni, Goja pojma nema i eto problema.
Goja nigdje ne ide
Baš tako, Goja nigdje nije otišao. Kako smo mi mijenjali kuće, destinacije, mijenjao je i on. Dobio je ubrzo povodac, cjepivo, čip, puno prijatelja, još više simpatizera, mnogo zavidnika, putovnicu, a prilično brzo za jednog psa i dva ljetovanja. I Hercegovce je u gostima šarmirao. Dobio je i razmaženost i to gratis. Ne umije se vladati kad vi to hoćete, ali ako ste bijesni poslušat će vas. Jedno uho baš i ne umije kontrolirati, pa mu često stoji uspravno i upravo time osvaja. Ima najboljeg drugara, psa Odija i obožava gostovati kod njega i moje mame. Kad se vrati, bude u depresiji. Ne voli se kupati u rijeci, kanalu, u kadi ili moru, ali ne voli ni da se njegovi vlasnici kupaju. Onda zapomaže, laje do iznemoglosti, ljuti se i na kraju dođe do vas samo da bi vas neodoljivo pozvao napolje.
Naš Goja je pravi gospodin bar po tretmanu koji dobija. Jedan šarmantni nametljivac koji svuda nađe mjesto za sebe, pa čak i u rubrici Priroda i društvo. Ali kako i ne bi, pa on i njegove šetnje su nam donijele neke od najljepših prizora, pejzaža i otkrića.
Posebna je to ljubav i želim vam je svima.
Gorana Koporan
