U glavnom gradu navečer u sedam sati, masa prosvjednika je krenula širokim bulevarom i svom snagom glasa skandirala u ritmu: »Neka živi Predsjednik, neka živi Predsjednik!«. Promatračima su usput dijelili letke. Na jednoj strani letka pisalo je: »Neka živi Predsjednik!«, a na drugoj strani je bio otiskan tekst: »Od minimalne plaće, ako umije!«. Za divno čudo nisu nosili malu maketu vješala ili akumulatorske motorne testere i nisu htjeli ulaziti ni u javni medijski servis. Možete li zamisliti ovakav masovni performans!? Odmah da vam kažem, ovo nije se desilo u glavnom gradu naše prelijepe domovine, nego prije tridesetak godina u glavnom gradu susjedne mađarske države uoči »promjene sistema«, kako oni te događaje zovu, prosto rečeno pri kraju pada realsocijalističkog ustrojstva. Naravno, na letcima pisalo je ime tadašnjeg neprikosnovenog vođe Jánosa Kádára (onako usput: on je rođen u Rijeci, te možemo reći da je naše gore list). Iskreno rečeno nisam baš siguran je li ovaj događaj smišljen kao »antisocijalistički« vic u kuhinjama CIA-e ili neke druge slične organizacije ili se stvarno dogodio. Mnogo vremena je prošlo od tog doba kada smo za Mađare bili mala Amerika, kada su masovno dolazili zajedno s Poljacima, Rusima, Rumunjima kupovati žerse i tričarije na našem Buvljaku. Kasnije se ova klijentela promijenila i u gustim redovima su dolazili iz susjedne Bosne i Hercegovine da kupuju jeftinu hranu iz Mađarske. Kolone u oba pravca protezale su se od Buvljaka do željezničkog kolodvora, ali i to je bili davno! Hajde da se mi vratimo u sadašnjost i u našu državu.
Što je performans?
Slobodno možemo reći da je to suvremeni oblik umjetničkog izražavanja najčešče s jednim izvođačem, ali postoji i oblik kolektivnog performansa. Često je motiv protest protiv nečega, ali ne mora biti samo to, može biti i neki novi »revolucionarni« izraz, primjera radi – umjetnosti plesa iliti »kretanja ljudskog tijela u prostoru«, kako vele ovi novi umjetnici. Muški performer obuče ženske baletne suknjice i skakuće okolo u jednoj većoj prostoriji i to smatra novim umjetničkim izrazom. Širenjem društvenih mreža na internetu ovi iskazi mogu postati mnogo rasprostranjeniji i često besmisleniji. Tako je neki dan naš ministar inozemnih djela javno izveo »svjetski performans«, kada je na novčanicu od 100 dolara napisao »Kosovo je Srbija!«. Mnogo je hrabar i prkosan čovjek, jer po nekim »stručnjacima« povrijedio je američku svetinju novac, i oni će kad-tad da mu se osvete. No da se mi vratimo osnovnom pitanju: »Kako preživjeti od minimalne plaće!?«. Ovo pitanje su neki dan u Subotici postavili bivši komunisti koji sada djeluju u raznim sindikatima koji su pod kišobranom partije našeg smjelog ministra inozemnih poslova. I ovaj skup, prilično medijski nezapažen, bio je svojevrsni performans već ostarjelih nekad značajnih likova. Jednoglasno su konstatirali da se od minimalne plaće ne može živjeti, da ona nije dovoljna ni za kupovinu pola »potrošačke korpe«, da minimalac treba izjednačiti s vrijednošću te »korpe« itd. Na ovo bi im Vrhovni performer promptno odgovorio: »Što hoćete, prosječna plaća je npr. 420 eura, i još će da raste, i radimo na tome da povećavamo minimalnu zaradu«, obvezno dodajući: »Za sve su krivi žuti, zeleni, plavi itd., koji su zemlju doveli do ivice bankrota!«. Ako vam se čini da ja sada kritiziram Predsjednika, varate se! Uopće mu ne zavidim, jer i njemu je jako teško! Za skromnu predsjedničku plaću od 120 tisuća dinara svakodevno mora raditi od jutra do mraka, jedva nađe malo vremena da (neodgovorno) pobjegne osiguranju i da se vozika sa svojom Škodom. Pitam se kada ima slobodne trenutke za svoju obitelj?
Pasji život
Ne mislim na život umirovljenika i onih koji primaju minimalac, nego na lik iz satiričnog romana Mihaila Bulgakova, Polikarpa Polikarpoviča Šarova. Naime, jedan sovjetski znanstvenik (u to doba oni su u svemu bili najbolji), od jednog psa lutalice stvorio je čovjeka, koji je potom lutao u birokratskom sistemu sovjetske države. Na koncu romana glavni junak poželio je da ponovo bude pas. Mislim da naš Predsjednik u nekim trenucima želi ponovno biti onaj najobičniji navijač crveno-bijelog nogometnog kluba kada mu je život bio veseo, bezbrižan i siguran. No, nije mogao odoljeti zvucima sirene zvane Politika (ili nekom drugom muškom glasu s govornom manom) i danas je svim silama na braniku otadžbine, i kako su mu rekli mudri popovi: »Bilo što da radi, On će biti kriv!«, kao u bajci: »Ako uzmeš kajat ćeš se, ako ne uzmeš, kajat ćeš se!« Ja mu savjetujem da pod hitno nabavi nekog dvojnika, koji će vršiti protokolarne funkcije: otvaranje tvornica, autocesta i drugih puteva, mostova, dječjih vrtića itd., a da za to vrijeme on mirno može usavršiti ruski jezik, te da se malo opušta o društvu svoje supruge i da nadzire napredak sina u učenju kineskog jezika (mandarinska varijanta), jer nikad se ne zna tko će biti budući stanovnici Srbije!?
