Isus se, prema Ivanovom evanđelju, sa svojim učenicima prije muke i smrti oprostio molitvom, i to molitvom za jedinstvo (usp. Iv 17,20-26). Često izgleda kako vjernike treba podsjećati na ovu Isusovu molitvu, jer rade protiv njegove želje i svojim riječima i djelima narušavaju tako osjetljiv mir te, umjesto da nastoje oko uspostave jedinstva, produbljuju jaz nastao razdorom u povijesti. Što mi možemo na tom planu učiniti kad smo tako mali i nebitni? Pa kao u svemu, možemo poći od sebe i dati svoj mali doprinos, koji će, kada se ujedini s mnoštvom takvih »malih« doprinosa vjernika diljem svijeta, značiti mnogo.

Molitva za jedinstvo

Isusova svećenička molitva dirljiv je oproštaj od učenika u kojoj se ogleda sva njegova ljubav i briga za njihovu budućnost. Ona je na neki način i sažetak cijelog evanđelja koje u središtu ima Sina koji je došao ljudima objaviti Oca i donijeti im život vječni, što u isto vrijeme znači i Očevu proslavu Sina. Isus, svjestan da se približilo vrijeme njegovog rastanka s učenicima, moli za ono što mu je najviše na srcu, moli za jedinstvo onih koji ostaju u svijetu, onih koji će na riječ apostola prigrliti vjeru i postati kršćani. U toj svojoj molitvi on objedinjuje sve one slike kojima je tumačio jedinstvo sebe i svojih učenika. Tako ta molitva postaje glas Dobroga pastira koji zove k sebi ovce i život svoj daje za njih, ona nas podsjeća na trs koji nosi mladice i daje im život. Cijelo Isusovo poslanje sabrano je u njoj: Otac je poslao Sina, Sin je izvršio povjereno mu poslanje na kraju kojega moli za one koji su povjerovali u njegovo ime. Međutim, on ne moli samo za one koji su s njim, koji su povjerovali u njega slušajući ga i gledajući njegova djela nego moli i za sve buduće naraštaje koji će povjerovati na temelju svjedočanstava njegovih učenika. Moli za buduću Crkvu i za njeno jedinstvo koje je otajstvene naravi, a ostvaruje se kroz molitvu.
Isus je znao da će njegov narod nailaziti na brojne izazove koji će biti opasnost u očuvanju jedinstva. Zato moli tako gorljivo i poučava nas da je molitva najsnažnije oružje u borbi za jedinstvo. A ono je bilo ugroženo već od prvih vremena. Crkva raste, u njeno krilo dolaze različiti narodi kojima nije lako uklopiti se u novu zajednicu. Pogani i Židovi, iako su postali dio istog Božjeg naroda, naići će na brojne prijepore glede štovanja Zakona, u rješavanju kojih je trebalo mnogo ljubavi i strpljenja, a osobito molitve apostola. Pavlova zajednica u Korintu nije se uvijek znala oduprijeti različitim izazovima i ljudskim slabostima svojih članova. Povijest je često pred Crkvu stavljala različite prijetnje jedinstvu za koje je molio Krist. Nažalost, Crkva nije uvijek uspjela ostati snažna pred naletima tih prijetnji i dogodili su se razdori koji su Božji narod podijelili na dijelove, onako kako to Krist nije zamislio i nije želio da bude. Te podjele predstavljaju zapreku u ostvarivanju izvornog poslanja Crkve, zato kao njezini članovi trebamo uvijek na srcu imati ovu Isusovu molitvu.

Ljubav

Od Drugog vatikanskog sabora Crkva poduzima sve što može da naraste jedinstvo među podijeljenim kršćanima. Iako su štete razdora toliko velike da čovjek nema u svojoj moći vratiti izvorno jedinstvo, ipak može dati svoj doprinos da se krene putem prvobitne Isusove zamisli. Ono osnovno što svaki pojedinac može jest usrdno i iskreno moliti Oca da svojom moćnom rukom vrati Crkvi zajedništvo koje je imala na početku.
Rane razdora najviše osjetimo mi koji živimo na mjestu susreta Istoka i Zapada, mi koji među svojim rođacima i susjedima imamo pripadnike drugih crkava. Na nama je da radimo na zbližavanju, ljubavi i razumijevanju, jer svi vjerujemo u jednog Boga Oca i njegovog Sina Isusa Krista. Suživot u ljubavi i međusobnom uvažavanju korak je bliže k željenom jedinstvu. Iako različite političke prilike i ljudi koji u sebi ne nose Kristovu ljubav, jer ne vjeruju u Isusa kao njegovi učenici, štete toj međusobnoj ljubavi i razumijevanju, nemojmo dopustiti da nas zavedu, da u naše srce posiju klicu zla koja unosi netrpeljivost prema bratu kršćaninu, pripadniku druge Crkve. Ono što mi u ljubavi u svojoj sredini živimo je ekumenizam, to je rad na toliko željenom jedinstvu. Zato se osnažimo molitvom da ništa što se dešava i što će se dešavati ne utječe na našu ljubav i blagonaklonost prema našoj braći. Jer sve nas povezuje ono jedino bitno – ista vjera u Isusa Krista.
Ana Hodak