U ciklusu Balkanskih tragedija izvođena su djela velikana antičkog kazališta: Eshila, Sofokla i Euripida, a na sceni su: Ajant, Alkestida, Antigona, Eumenide, Filoktet car Edip, Okovani Prometej. Razumije se, pod geslom iz naslova, budući da je držan za jedan među vrhunaravnima, ako baš ne i vodeći! Neprestanim svjedočenjem o događajima, i nikada prekidanim procesom zgušnjavanja i poopćavanja iskustva iz njih proisteklih! (Usp: Mani Gotovac, HNK Split).
Antigoninom se bave sva tri. Sofoklova tragedija je sačuvana u cjelini, a Eshilova samo u fragmentima. O Antigoni Eshil još piše u Sedmorici protiv Tebe, Euripid u Feničankama, a Sofokle u Edipu na Kolonu. Antigona je kćer Edipa i njegove majke, predstavlja tragičnu junakinju u borbi za provođenje moralnih zakona i ljudske pravde kada hoće pokopati svoga brata Polinika, premda je kralj Kreont naredio da iz stanovitih razloga ne smije biti pokopan. Antigona ne vrednuje postupak svoga brata niti formalnu stranu kraljeve proklamacije, već se ona rukovodi i postupa prema božjem (č. etičnom) zakonu, u svijetu kakav jest gdje svi rade o glavi svakome. Uistinu, njezina zla sudbina također je u ponečemu puki slijed cijelog niza nepovoljnih i tragičnih događanja u obitelji, počevši od sudbine Edipove. Ne uzmiče ni kada joj je zbog neposluha izrečena smrtna presuda, ostaje vjerna svojim nazorima. 
 
ANTIGONU je u ciklusu Balkanskih tragedija režirao Aleksandar Tovstonogov. U nj bi Grci mogli dobiti Trojanski rat ako se dočepaju Heraklova čarobna luka i strijela koje čuva Filoktet, Odisej ga vrati s otoka. Prema jednom izvoru ranu mu zaliječi Asklepije, a Filoktet ubije mnogo trojanskih junaka, pa i samoga Parisa. Ovom je tragedijom, među ostalim, otvoreno niz pitanja, počevši od borbe između dužnosti i poštenja, do pitanja o lojalnosti prema vojsci i suosjećanja kolektiva prema oboljelu pojedincu. U subotičkom ciklusu kazališnih Balkanskih tragedija Sofoklova Filokteta režirao je Radoslav Lazić.
 
ERINIJE ili EUMENIDE – U starogrčkoj mitologiji Erinije ili Eumenide bile su boginje osvete i prokletstva. Poimence su to Alekto, Megera i Tizifona. U rimskoj mitologiji one su poznate kao Furije, dok su ih naši stari spisatelji i prevoditelji nazivali Srdama. One su pomamne, jarosne, bijesne, mahnite, zle, svadljive, žene-oštrokonđe, aspide. Međutim, one se također svete za nepravdu, prije svega ubojstvo. Pjevanjem progone ubojicu, dovodeći ga do bijesa i ludila, pa ga ni u Hadu ne ostavljaju na miru. One su starije od svih bogova s Olimpa i održavaju prastare zakone, a pošto im je i ime strašno zovu ih još i Veličanstvene, Uzvišene, ili Manije, one koje šalju u ludilo, ili Eumenide, ali one su tada, prema starogrčkoj mitologiji boginje čuvarice državnog poretka, milostive i dobrostive, postale od Erinija nastojanjem boginje Atene. Eshilove Eumenide postavila je Nada Kokotović. Ili je sve tek maleni dio nedokučivih tajni, kao primjerice u nomada iz pustinjskog plemena Džaihanti koji stoljećima ponavljaju jedno isto, dok ih bije glas da su opasno gorštačko ratničko pleme, premda ih nitko nikada nije vidio da su s nekim ratovali. 
 
U RUŽI VJETROVA – Svaki vjetar ima svoje ime i obično označava pravac, a u širem smislu može se vezati i uz različita vremenska obilježja. Nerijetko isti vjetrovi, u različitim područjima, ne pušu iz istoga smjera. Premda je ovdje toliko toga bjelodano, bilo bi teško objasniti kada i zašto je nastala Ruža vjetrova, u režiji Harisa Pašovića, drama o kaosu, o nepreglednom putu ljudske dvojnosti i njenoj nezaustavljivoj uznemirenosti, a i nepotrebno je. Sam je Pašović o predstavi napisao: »Ušli smo u čarobnu subotičku Sinagogu. Predstava se počela ukazivati. Da li je to priča o Isusu Kristu? Ili o nekom drugom proroku? Ili o neka dva bliska, mada čudna naroda Džaihantima i Urima? Ili o Svemu i Ničemu. Znam samo da je to pjesma o vremenu kada su se vjetrovi sastali u Ruži. Tada je, u stvari sve počelo«. 
 Svojedobno novosadski student Haris Pašović režirao je u prestižnim kazalištima iz regije, a njegove su predstave pozivane u  mnoge teatarske kuće i na festivale. Primjerice: Wedekindovo Buđenje proljeća i Dozivanje ptica prema Aristofanovim Pticama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Bunuelovog Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama, Beckettovog Čekajući Godota u Beogradskom dramskom pozorištu, Jarryievog Kralja Ibija u Narodnom pozorištu-Népszínházu u Subotici, Jelku kod Ivanovih od Vvedenskog i Weisovog Mara/Sade u Teatru Promena u Novom Sadu i dr.