Subotica je od davnina bila središte okolnom stanovništvu radi prodaje svega i svačega. Na tržnici (»peci«) su se okupili ljudi iz grada, ali i iz okolnih mjesta i salaša. Sijeno se, na primjer, nekada prodavalo na današnjem Puškinovom trgu (Széna tér), perad na današnjem Trgu kralja Tomislava kao i duž cijele ulice Sándora Petőfija, žito i stoka na današnjem Trgu Ćirila i Metodija, korparski proizvodi na današnjem Trgu slobode na kojem je bila i riblja pijaca, na mjestu na kojem je sazidano Socijalno osiguranje. Na prostoru malog parka ispred slastičarne Pelivan nalazila se tržnica na prijelomu XX. stoljeća. Na gornjoj fotografiji se vidi masa svijeta na Golupčijoj peci koja se nalazila pred Ćurinom mijanom na raskrižju Ulice Maksima Gorkog i Beogradskog puta. 
Ljubitelji golubova su se nedjeljom ovdje okupljali u velikom broju da razmijene iskustva, kupe boljeg ili ljepšeg goluba, prodaju onog kojeg su na prevaru uhvatili, nečijeg tuđeg goluba na svom krovu, jer se pridružio jatu visokoletača i sletio. Naravno, ovi golubovi najčešće nisu bili iz daleka nego iz neke od susjednih ulica. Vlasnici golubova letača (koje su vlasnici vijali), uglavnom su bili veoma dobri poznavatelji kako svojih tako i golubova iz okoline. Ti golubovi visokoletači su bili trenirani svakodnevno, jer su ih vlasnici tjerali – vijali da lete visoko da su se skoro jedva vidjeli. Ali, što je najinteresantnije, uvijek su znali sletjeti na krov kuće svoga vlasnika. Mnogi su svoje golubove tjerali da lete i nisko u velikim krugovima oko kuće vlasnika golubova, a u jatu je znalo biti od nekoliko desetaka pa i do stotinu golubova. Ako nisu htjeli poletjeti, vlasnik ih je pokretao s dugom štanglom – motkom, koja je često bila duga i više od deset metara jer je trebala dosezati do vrha krova. Često se dešavalo da vlasnik golubova kada je vijao golubove sa štanglom, noseći ovu dugu motku duž krova zapne za nešto i padne. Naravno, onda je vlasnik izlio sav svoj žuč, jer se dešavalo i da polomi motku.  
Kada bi uspio uhvatiti tuđeg goluba koji mu se sviđao, zatvorio bi ga i vezao mu krila da ne odleti i hranio ga zajedno sa svojim golubovima da se privikne na novu sredinu, a često je i sparivan i onda taj golub više nije odletio svom starom jatu.   
Na Golupčijoj peci, gdje se znalo sakupiti nekoliko stotina ljudi ljubitelja golubova, često je bilo i ljutih rasprava kada je netko uhvatio nekog dobrog visokoletača ili lijepog goluba koji je imao lijepo raspoređena bijela pera između crnih pera (»fekete« sa šest-sedam ili čak 12 čikova), imao lijepu glavu i slično. Ako bi vlasnik uhvaćenog goluba prepoznao svog goluba, dolazilo bi do cjenkanja koliko će platiti da bi dobio nazad svog goluba. Naravno da je Ćuro, vlasnik ove čuvane kavane – čika Pero Tumbas, nedjeljom kada je održavana peca imao izvanredan utržak, jer bi se ljudima osušilo grlo ili bi napravili dobar posao bilo prodajom ili kupovinom i onda se išlo u kavanu da se plati »aldumašče« (piće bi platio onaj tko je napravio dobar posao). Naravno da su vlasnici okolnih zgrada negodovali i nakon dugo godina ljubitelji golubova su premješteni na drugo mjesto, prvo kod Népköra, a kasnije na kvantašku tržnicu. Ali... po svemu sudeći i odavde su protjerani.
Ljudevit Vujković Lamić