Stasiti dvadesetčetverogodišnjak Darko Kuruc za protivničke napadače je posljednja rampa ispred vrata NK Dinama iz Sonte. Svojim obranama, naoko ne atraktivnim, često ih dovodi u očaj. S druge strane, u očaj zna dovesti i suigrače, jer nije operiran niti od grešaka. A kad vratar pogriješi, obično je ta greška fatalna za momčad. Samo naoko smiren, neosjetljiv na sve, u svaku utakmicu ulazi s punom dozom adrenalina. I požrtvovan je, neustrašivo ulazi u svaki duel s protivničkim igračima, nimalo ne štedeći ni sebe ni njih. Poput mnoge školske djece, bio je polaznik Dinamove nogometne škole, a skupa s bratom Srđanom, starijim četiri godine, čuvao je i vrata rukometaša Sonte. 
»Iako je moj sport broj 1 nogomet, pod utjecajem Srđana 2013. godine sam pristupio Rukometnom klubu Sonta. U NK Dinamo konkurencija za jedinicu bila je vrlo jaka, a u rukometnom klubu od vratara nisu imali nikoga osim njega. Drugi vratar bio im je prijeka potreba, pa sam, iako rukomet nije moj fah, teška srca promijenio sport. U prvih par godina igrali su samo Sonćani i sve je klapalo. Bili smo ekipa bez osobitog isticanja pojedinaca, družili smo se i izvan parketa. Dovođenjem odličnih rukometaša, pojačanja iz Prigrevice, sve se iz osnova promijenilo. Sada smo imali odlične pojedince, međutim trener od njih nije uspio stvoriti dobru ekipu, a morali su igrati. Došljaci su se na utakmicama međusobno natjecali tko će se više puta upisati u listu strijelaca, a poput najumišljenijih zvijezda potpuno su zanemarivali igru u obrani. I, kako to biva, za učestale poraze krivicu su prebacivali na vratare i na domaće mlade igrače. To je dovelo do osipanja Sonćana, a kroz kratko vrijeme i do gašenja kluba. Kako mi je sport nedostajao, jedva sam dočekao poziv iz Dinama, a stjecajem okolnosti danas sam u klubu prvi i jedini vratar«, kaže Kuruc. 
Po struci građevinski radnik, nema baš puno slobodnog vremena. 
»Ekipa smo koja igra faktički bez treninga, okupljamo se samo za utakmice. Nikako ne možemo uskladiti vrijeme za treniranje, jer smo mješavina učenika i uposlenih, a većina uposlenih su građevinski radnici, koji i nemaju najsigurnije radno vrijeme. Jedine dodatne aktivnosti su nam okupljanja u sportskoj hali OŠ Ivan Goran Kovačić petkom navečer. Tada skupa s rekreativcima i veteranima haklamo, no u nemogućnosti redovitog treniranja i to je kakvo-takvo održavanje forme«, kaže Kuruc. 
Dinamo nije jedini u ovoj ligi koji igra utakmice bez klasičnih treninga, ali je jedina ekipa u kojoj igraju isključivo nogometaši iz mjesta. Istina, veliki je odljev igrača zbog odlazaka trbuhom za kruhom, ali dolaze mladi i nadomještaju ih u seniorskoj ekipi. 
»Mislim da je to ispravan potez upravnih struktura, jer ne bih želio da mi se s Dinamom ponovi situacija koja je uništila RK Sonta. Složna smo ekipa, volimo igrati, kako za sebe tako i za naše navijače, naše selo. Nadam se da ćemo ovako opstati, jer najljepše je igrati iz nekog svog unutarnjeg zadovoljstva. Ukoliko bismo dovodili igrače sa strane, tu bi se umiješali novci, a gdje se umiješaju novci, zadovoljstvo nestaje. Još sam mlad, za sport u najboljim godinama, a kako su vratari igrački dugovječni, nadam se da ću još dugo čuvati vrata mojega Dinama«, završava priču modra jedinica Srđan Kuruc. 
Ivan Andrašić