Lokalna vlast nesposobna je riješiti i najjednostavnije komunalne probleme.
Ovo će, ako ne reći, a ono pomisliti svaki putnik iz inozemstva koji prijeđe granični prijelaz na Kelebiji i zaputi se prema Subotici. Ovo će, uostalom, reći i svaki ovdašnji stanovnik koji ima oči i zdrav razum.
Nesvikli na prizore neuređenih površina i nepokošene trave putnici iz Švedske, Danske, Njemačke, Češke, Austrije, Mađarske... doživjet će pravi kulturološki šok kada sa svoje lijeve strane vide ogromnu površinu nekadašnje tvornice Zorka, zaraslu u tone zdravog i nabujalog korova. I još neće sa suputnicima ni završiti dijalog o prljavštini i neuređenosti zemlje u koju su ušli, a već će ih u Preradovićevoj – na samo stotinjak metara od sjedišta Čistoće i zelenila i na par stotina metara od Gradske kuće – sačekati prazan plac ispunjen korovom i pomiješan sa smradom otpada i uginulih životinja na njemu. Ako se kojim čudom neki od putnika i zaustavi u našem gradu u želji da prošeće centrom, uz secesijske svjedoke vremena kada se o gradu brinulo na drugačiji način, naići će, recimo u Gomboškom sokaku (na stotinjak metara od Gradske kuće), na pravo uzgajalište korova. Naravno, na placu čiji vlasnik, baš kao i onaj u Preradovićevoj, ne pokazuje niti najmanje zanimanje brinuti se o njemu. Pogledu, naravno, neće izbjeći niti skoro pa apokaliptične slike žvrljotinama naruženih fasada, najlonskih vrećica, opušaka, prazne ambalaže i tko zna čega sve ne još diljem ulica u centru i na periferiji grada. Jedino će slika ljudi koji idu istim tim ulicama stranca odvratiti od pomisli da se zatekao u ukletom gradu, kao što je to davno bio slučaj s napuštenim rudarskim gradovima na Divljem zapadu.
Lokalna vlast u Subotici ne samo da je nesposobna riješiti najjednostavnije komunalne probleme nego je i nerješiva enigma kako ona kao takva može imati moć odlučivanja bilo o čemu, odnosno kako su joj građani takvo što i dopustili i kako uopće mogu ne raditi i dalje, počet će sada već i filozofirati stranac iz uređene zemlje nakon što se upoznao s nazivom mjesta u koje je banuo i neprilikama u njemu. Kao da mu je to najveća briga u životu, kratku ali jasnu filozofiju nagrist će mu opet neka od jednostavnih pitanja koja se logično javljaju nakon početnog šoka. Pa zar ovi nemaju komunalnu inspekciju, komunalnu policiju ili kako se to već kod njih zove? Pa zar nemaju kosilice ili, ako ih već imaju, zar nemaju ljude koji znaju njima rukovati? Pa zar gradonačelnik i cijela svita oko njega ne vidi kako mu izgleda grad? Ili ako već vidi, zar mu to ne smeta? Pa kakvi to ljudi ovdje žive, završit će bujicu pitanja u sebi neimenovani stranac.
I taman kad se sjeti da bi od viđenog nereda možda i sam mogao profitirati tako što će kontaktirati lokalnu samoupravu i ponuditi joj usluge održavanja zapuštenih površina, na putu prema Horgošu – negdje u Hajdukovu ili ako zaluta u Kraljev Brig – naići će na posve drugačiju sliku: trotoari uređeni, trava uz cestu pokošena, nigdje otpadaka... Jesam li prešao granicu a da nisam ni primijetio ili sam lud, zapitat će se stranac i poželjeti da se u ovo više nikada ne vrati.
Z. R. 
P. S.
Kao da je netko pročitao i prije objavljivanja ovog teksta, tek na placu na uglu ulica Istvána Iványija i Preradovićeve prekjučer se pojavio buldožer kojeg vidite na slici dolje. Začuđeni stranac iz gornjeg dijela teksta zacijelo bi se zapitao što se do sada čekalo?