U organizaciji organizacije Extreem Summit Teama iz Beograda kolovoza 2018. godine organizirana je ekspedicija 16 planinara iz zemalja regije (ovoga puta najviše planinara bilo je iz Hrvatske, četvero iz Srbije i jedan iz Crne Gore) na najviši planinski vrh Irana – Damavand u kojoj su sudjelovala i dvojica Subotičanina – Stevan Vidaković, planinarski veteran od 75 godina i Nikola Lacko, također sa zavidnim planinarskim iskustvom. Ekspedicija je trajala 14 dana u okviru koje su planinari imali prigodu upoznati ovu nepoznatu i zagonetnu državu.

Iran

Često su prve asocijacije na Iran radikalna islamistička načela i rodna neravnopravnost. Naime, od islamske revolucije 1979. godine religija igra osnovnu ulogu u državi, a koja podrazumijeva poštivanje šerijatskog zakona. No, činjenica je kako je ova država kolijevka perzijske kulture koja datira pet tisuća godina p. n. e., te da se u Iranu nalaze 22 lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a koja su na listi svjetske kulturne baštine. Današnje stanovništvo čini mješavina različitih nacija od kojih su najbrojniji Perzijanci koji čine 65 posto stanovnika. Naši sugovornici naglasili su kako su prije polaska u ovu avanturu bili upoznati s pravilima ponašanja, a koja su se prije svega odnosila na način odijevanja, odnos prema ženama i zabranu konzumiranja alkohola. Na njihovo iznenađenje, situacija na licu mjesta bila je puno ležernija od očekivanog. Tako mlađe žene marame nose ležerno prebačene preko glave, a postoje mjesta na kojima se okupljaju mladi na kojima je moguće popiti alkohol ilegalno uvezen iz Armenije.

Teheran – glavni grad

Avantura subotičkih planinara počela je dolaskom iz Istanbula u Teheran, glavni grad Irana, megapolis od oko 13 milijuna stanovnika. Iako je embargo pod kojim se ova država nalazi desetljećima ostavio traga, sugovornici navode kako su bili zatečeni užurbanim, kaotičnim prometom, ali u isto vrijeme čistim i urednim ulicama i ljubaznim ljudima koji vole razgovarati sa strancima.
»Ovo je potpuno drugi svijet. Drugačije pišu i slova i brojke. Čim smo stigli u Iran, postali smo milijunaši. Naime, za 100 dolara dobili smo oko 11 milijuna njihovog novca. Iz naše perspektive sve je bilo jeftino. Probali smo lokalnu hranu, koja je vrlo ukusna. Iranci su ponosni na svoje perzijsko porijeklo i drže do obrazovanja, tako da u gotovo svim ulicama Teherana postoje tezge s knjigama koje se nude na prodaju. Stranaca nema puno, ali naišli smo na nekoliko avanturista sa zapada od kojih je jedan izjavio kako on planinari samo na aktivnim vulkanima što ga je u nekoliko navrata gotovo stajalo života, a drugi je pak pokušao biciklom putovati od Turkmenistana i za dlaku izbjegao sigurnu smrt.«

Sveta planina Damavand

Planina Damavand (5.671 metar) nalazi se na sjeveru zemlje, južno od Kaspijskog jezera i 109 km sjeveroistočno od Teherana. Ova planina igra važnu ulogu u narodnoj tradiciji jer se smatra svetom planinom, pa se i danas, iako je islam državna religija, na planini mogu pronaći prinesene žrtve ovaca i koza – običaji drevne perzijske monoteističke religije Zoroastrizma. Damavand je ugašeni vuklan, međutim pri samom vrhu i danas svakodnevno izbacuje sumporna isparenja koja predstavljaju potencijalnu opasnost za ljude. Iako je nadmorska visina velika, snijeg se zadržava jedino na vrhu kratera.
Planinarska ruta na Damavand jedna je od poznatijih destinacija planinara koji traže izazov. Pripreme za ovu ekspediciju trajale su dugo, kako fizičke – u vidu brojnih odlazaka na nama bliže planine i pješačenja, tako i zdravstvene. Naime, kako biste aplicirali za mjesto u ekspediciji morate imati liječničku potvrdu o dobrom zdravstvenom stanju.
Stevan Vidaković navodi kako »Za uspon na Damavand svaki član ekspedicije imao svoj razlog. Za Nikolu je ovo bio test izdržljivosti. Ja sam pak išao i na veće uspone, a razlog zašto sam se penjao na ovaj vrh je taj što ‘skupljam najviše vrhove država’. Ovo mi je bio 28. državni vrh preko 1.000 metara, od čega su tri ujedno i kontinentalni vrhovi«.
Uspon na Damavand počeo je trećeg dana boravka u Iranu. Prvoga dana kombijima su dovezeni do najviše džamije u državi koja se nalazi na 1.200 metara nadmorske visine. Tamo su ih dočekali vodiči s mulama na koje su natovarili opremu, a planinari su za karavanom krenuli pješice do planinarskog doma koji se nalazi na visini od 4.400 m gdje su prenoćili. Pored doma bilo je moguće vidjeti na stotine šatora što sve skupa izgleda kao mali grad iznad oblaka. Na ovoj visini su polako počeli i problemi s disanjem. Sutradan su radi aklimatizacije, s 4.400 pješačili na 4.600 m, te se vratili u logor, a tek narednog dana rano ujutro je grupa krenula na vrh planine. Za dolazak na vrh trebalo je oko šest sati. Za dobrih dana, s vrha je moguće vidjeti Kaspijsko jezero. Međutim, onoga dana kada se ekspedicija penjala na vrh, sumporna isparenja su bila iznimno jaka, a vjetar ih je nosio upravo prema njima, što je posljednjih 50 metara do vrha kratera činilo iznimno teškim: »Činilo se kao da hodamo po brašnu, tolike su bile naslage sumpora«. Sugovornici navode kako treba spomenuti i to kako je temperatura zraka prigodom polaska iz Teherana bila 35 Celzijeva stupnja, dok je samo stotinu kilometara dalje, na vrhu planine ona bila minus pet stupnjeva. Povratak s planine je bio daleko brži i lakši.
Nikola Lacko objasnio je tajnu usješnog planinarenja na sljedeći način: 
»Uspon na ovako velike visine nije stvar samo u fizičkoj spremnosti. Primjerice, jedan od članova ekspedicije koji je aktivni skijaš i sportaš nije uspio doći na vrh. Naime, korak ne treba biti sportski užurban, nego upravo suprotno – treba se kretati sporo kako bi se tijelo postupno adaptiralo na rjeđi zrak. Poznato je kako se, primjerice, tenisačica Martina Navratilova na vrhuncu sportske karijere nije uspjela popeti na Kilimandžaro.«

Bijeg u prirodu

Činjenicu kako Iran ima najveći broj registriranih planinara u svijetu – oko četiri milijuna – naši sugovornici objašnjavaju na sljedeći način:
»To ne čudi, jer je cijela zemlja planinska, ali mislim da je to dijelom i zbog državne rigidnosti. Koliko smo primijetili, tamo vlada duboka podijeljenost u društvu na one koji se striktno drže pravila i one koji bi htjeli živjeti suvremenim načinom života. Planinarenjem tako sebi daju odušak – u prirodi nema pritiska i kontrole pa muškarci i žene tu mogu skupa sjediti i razgovarati.«
Stevan i Nikola navode kako su prednosti planinarenja u odnosu na druge sportove to što tu nemaš rivala, već se boriš sam sa sobom, a svaka destinacija prigoda je za upoznavanje ljudi koji vole prirodu i izazove. Problem vide u tome što na putovanjima srećeš ljude i u razgovoru s njima dobijaš ideje za nova putovanja, te na koncu shvatiš kako je planinarstvo zapravo porok koji te tjera novim daljinama i visinama.
Aleksandra Prćić