Bez đaka i učitelja. Napuštena i zapuštena. Tako danas izgleda škola u Nenadiću. Dječja graja u njoj se ne čuje dvadasetak godina, jer je posljednja generacija nenadićke djece tu školu završila 1998. godine, a poslije 138 godina škola u salašima Nenadić je zatvorena. Od tada škola više ne radi, a prvašići umjesto u školi u njihovim salašima naobrazbu počinju u onoj u gradu.
Bunjevačka škola
A početak je bio 1861. godine kada je s radom počela bunjevačka škola. Kako u knjizi Moj Nenadić piše Marija Maširević, Đuka Jozić iz Nenadića kupio je u drugoj polovici XIX. stoljeća od izvjesnog Dujmovića dva salaša, a na jednom od njih bila je smještena bunjevačka škola, koju je te 1861. godine pohađalo 25 đaka. Prvi učitelj u Nenadiću bio je Alojzije Vidaković. Svoj posao radio je primjerno, što su svojom svjedodžbom, nakon šestogodišnjeg rada u Nenadiću, potvrdile i prosvjetne vlasti. Iako se škola zvala »bunjevačka«, nastava je bila na mađarskom, a vjeronauk je bilo dozvoljeno držati na materinskom jeziku. Od 1890. do 1919. godine škola je pripadala crkvenoj općini, a 1919. godine postaje vlasništvo države. Namjenska zgrada građena je između 1925. i 1928. godine na zemljištu koje je poklonio tadašnji veleposjednik Karlo Logo. U toj zgradi škola je radila do 1999. godine. Do podataka o radu škole, učenicima, učiteljima iz razdoblja od 1890. do 1948. godine nije moguće doći i istražiti ih, jer je arhivska građa iz tog razdoblja uništena.
Klupe prazne 20 godina
Nenadić nije bilo jedino salašarsko naselje u kome je radila škola. Škole su imali i drugi salaši kao što su Gradina, Bezdanski put, Koćevi... Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata donijelo je i novu organizaciju obrazovnog sustava, pa su sve salašarske škole prvo bile pod kontrolom centralne uprave kojoj su pripadale sve škole iz somborskih salašarskih naselja, a zatim su pripajane školama u gradu. Poslije oslobođenja, nastava u Nenadiću organizirana je već 1. prosinca 1944. godine, odnosno mjesec i pol dana poslije oslobođenja Sombora. Upisano je tada 40 učenika, a učitelj je bio Franjo Pavletić. Do školske 1959./60. godine škole u salašima bile su šestorazredne, do školske 1971./72. petorazredne, narednih šest godina u salašima se završavalo četiri razreda, a do gašenja škole u Nenadiću 1998. godine u salašima su se završavala tri razreda. Dok su radile salašarske škole, imale su i svoje knjižnice. Škola u Nenediću pri kraju 60-ih godina imala je 66 knjiga i 43 učenika, posljednje godine rada 172 knjige i 12 učenika. Marija Maširević iznosi i podatak da je prvo ljetovanje za nenadićke đake organizirano 1961. godine, i to u Rogaču kod Omiša. I još nekoliko zanimljivih statističkih podataka iznosi Marija Maširević. Prema njenom istraživanju, od 1944. godine školu u Nenadiću završila su 1.782 đaka. U školskim klupama najviše ih je bilo 1961./62. godine, kada je nastavu u Nenadiću pohađao 51 učenik, a najmanje upravo posljednje školske godine kada je u tri razreda bilo samo 12 učenika. Prvog rujna 1999. godine vrata nenadićke škole bila su zaključana, a devetero učenika nastavilo je školovanje u Somboru u Osnovnoj školi Bratstvo-jedinstvo. Desetero bivših nenadićkih đaka iz poslijeratnog razdoblja završilo je visoku naobrazbu ekonomske, pravne, medicinske, prosvjetne, pedagoške i strojarske struke.
Z. V.
