Kraj XX. i početak XXI. st. protječe u duhu (pre)naglašenog teatraliziranja (doslovce svega i svačega, zapravo bilo čega što je nadohvat), a u prvom redu prostora, kako od potreba konvencionalnih režijskih postavki tako pogotovo za alternativne ili avangardne izazove, nemire i prevrate.  
U jednom je času (danas iz posve nevažnih razloga) u prvi plan izbio (nečiji) festivaloidni koncept o dramskim djelima u kojima se opijevaju uspjesi i nedaće junaka iz balkanskih mitova, prostora i ratova, i o tome kako osvojiti taj ukleti prostor, osmisliti ga i za sebe očuvati. Kako ga zauvijek izuzeti iz demonskih vlasti u okruženju. 
Prostora očekivanog, ali i bezmalo bilo kojeg (ako ne i nasumice uzimanog), jer se među ostalim htjelo ukazati i na postojanje latentnih snaga željnih društvenih promjena, koje bi mogle poći baš iz narastajućeg košmara u prostoru kazališne kulture, pogotovu ako se ondje potaknu potrebne interakcijske mijene između nositelja usmjeravanja potencijala »kulturnog kapitala« i scensko-izvođačkih snaga u nj, što djeluju unutar koncepta iliti »kulturnog dometa«, tzv. europskog pučkog teatra, odnosno unutar jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora, predvidljivog i očekivanog kulturnog dometa, svojedobno subotičkog Narodnog pozorišta-Népszínháza a sada i KPGT-a.  
No, ne zadugo, upletanjem politike (M. Marković, JUL, etc.) tada već nije imalo smisla govoriti o jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru, jer takvo što naprosto više nije postojalo. Sred hinjenog i otrcano-iznošenog vapaja za piscem i njegovim djelom u preostalim festivaloidnim kašama i kotlovinama o onome što je preostalo iza raznoraznih scenskih pohoda u novoj će kazališnoj realnosti ponovno zablistati istinski biseri, ali kada se obnove poput priča iz klasične starine i mitovi uobličeni mahom u grčke tragedije, eklektički obogaćene koreodramom, elementima baleta i opere, iskustvima suvremenih medija i svekolikim traumama moderne kulture – globalni su okvir za ciklus drama pod zajedničkim naslovom Balkanske tragedije, koje su u okviru YU FEST-a ‘90. okupile iskusne i mlade redatelje, glumce, kompozitore, koreografe i druge koji već surađuju sa subotičkim Narodnim pozorištem-Népszínházom. 
Drama pojedinca i kolektiva, izloženih osjetljivom propitivanju savjesti, osobna i općenita pitanja moralne, etičke i intelektualne traume u neraspletivom klupku obiteljskih i plemenskih sukoba, razložena i razmatrana u razini nacionalnih, dinastičkih ili državnih uspona, padova i lomova, tragikomična, premda najčešće do besprimjerne surovosti dovedena pohlepa za vlašću, uz krvavi pir koji joj je uvijek na tragu. 
I danas, nakon svega što je ostalo zabilježeno u povijesti čovječanstva, iz duboke prošlosti, sa svim onim svetkovinama što ih priređivahu u slavu bogova i dramskih natjecanja priređivanih u toj prigodi dopiru do nas ozbiljnost i značaj ideja antičke književnosti i antičkog kazališta. Klasična grčka drama, kao i opus Shakespearea, djela su genija koja do u najsitniju pojedinost obasežu cjelokupnost čovjekovog ovozemaljskog udesa. 
Samo uvjetno izazvanog nerazumljivom voljom bogova, istih onih koji će kad utihnu nikad savladana osjećanja konfuzije i degradacije i nikad ukroćena energija buke i bijesa, suditi o postupcima pojedinaca i naroda, kažnjavajući ih, rušeći im osobnu sreću, obitelj, hramove, utvrde, gradove i države. Tražeći odgovore o svom biću i bitku, tragajući za cjelovitom slikom svijeta, antički čovjek je pokušao ovu nikad dovoljno dokučenu cjelinu i raznovrsnost iskusiti kroz igru i tako se s njome ogledati, ne bi li dokučio tajnu vlastite prirode, njene ovozemne (ne)postojanosti. 
Kazališnom igrom postavljajući zamku samome sebi, naivno i uzaludno očekujući razjašnjenja, postao je svjestan možda jedino svoje bespovratne u zlu ogrezle prolaznosti. I mada u kazališnoj igri nije dobio očekivane i željene odgovore, nije prestajao diviti joj se. Onoga časa kada je poželio ući u nju čovjek jednako dospijeva na trag vlastite apsurdnosti, kako primjećuje Albert Camus. 
Do tada su već »naši« uvelike uklonili sve zasune pred »vašima« (ili je bilo obratno?) s vrata, prozora i svih otvora, pred licima ovog podneblja – carevi i kraljevi, generalisimusi i maršali, domoljubno-rodoljubno opredijeljene lopuže i silovatelji – žurno otvaraju vrata pakla. Dočim na YU FESTU ‘ 90. Balkanske tragedije su kazališno-scenskom postavom prikazale cjelokupno bezumlje, svu bestijalnost i sav besmisao rata. Omogućavajući gledatelju da se divi igri, upozoravajući ga da ne ulazi u nju, jer je nastupilo vrijeme kad mora izabrati između promišljanja i pukog djelanja. Mudri i prije rata znaju da nema pobjede, a osvajači prije ili kasnije shvate da je ono što su uradili samo po sebi nekorisno i besmisleno, jer ništa od onog što donose i nameću ne može potrajati. Usprkos tomu, ovdje su se odlučili na žrtvu bez budućnosti, zaboravljajući da je čovjek svoj vlastiti cilj i da je potpuno znanje o sebi jedina sloboda.