Nije ovaj gust raspored došao iznenada. Još početkom travnja smo znale raspored za svaki vikend u svibnju. Utrke, rođendani, selidbe, veslanje, svadbe i još jedna utrka. Više sadržaja nego slobodnih dana. Sve dragi ljudi i divni povodi i nije bilo razmatranja ideje propustiti nešto od navedenog. Tako je protekli vikend bio u znaku trčanja, veslanja i divnih druženja.
Dragon boat festival
Nije nikakva tajna da smo se od prošle godine zaljubile u veslanje i uživamo u svakom zaveslaju. Naravno, favorit je lađa u kojoj treniramo i s kojom se natječemo na Neretvi, ali i sva ostala veslačka sredstva dolaze u obzir. Tako se već drugi vikend zaredom ukrcavamo u dragon boat i pokazujemo da i za ove brodove imamo veslačkog dara. Kako bi svima bilo jasnije o kakvom natjecanju je riječ, vrijeme je za mali uvod.
Dakle, protekle subote je u Bezdanu održan Dragon boat festival, zvani Šareni zmaj, na kojem su se natjecali veslači iz tri države: Mađarske, Hrvatske i Srbije. Ukupno 200 veslača je odmjerilo veslačke snage i umijeća, i to u nekoliko kategorija: muškoj, ženskoj i mix ekipi, i to u sastavu od 10 članova ali i 20 članova. Naša ekipa, Salašari somborski, je nastupila u dvije kategorije: muška ekipa i ekipa mix 10. Momci su bez velikih neizvjesnosti pokazali da od njih boljih na ovom natjecanju nema i zauzeli uvjerljivo prvo mjesto. Mix ekipa je također pokazala da je najbolja, ako mene pitate, mada i da najbolji mogu izgubiti i to u foto finišu i to u polufinalu, tako da smo zauzeli lijepo treće mjesto. S obzirom na to da ove godine nismo imali ni jedan trening i da nam je lađa u kojoj treniramo još uvijek na obali, ovo bi mogla biti godina za medalju kada pričamo o Salašarima somborskim. O tome ću svakako napisati nekoliko zapisa, a prvi uskoro s treninga, čim lađa nađe put do vode.
Ljepota koja traje
Vikend u Somboru je svakako bio u znaku ljepote koja traje i koja slavi trčanje. Četrdeseti somborski polumaraton je bio iznad svih očekivanja i opravdao status najstarije i najljepše ulične utrke, a dozvolit ću si subjektivnost i reći da se ovo odnosi i na regiju, ne samo na zemlju. Na utrci je sudjelovalo preko 1.000 natjecatelja iz 15 zemalja, a u okviru somborskog polumaratona održano je i Državno prvenstvo Srbije u polumaratonu. Kako ovo ipak nije sportska rubrika, neću nabrajati pobjednike ali kako među njima ima i mojih prijatelja iskoristit ću priliku da i ovdje zabilježim čestitku Tijani Kabić za osvojeno treće mjesto među ženama na državnom prvenstvu. Uz polumaratonsku dužinu, trkačima je na raspolaganju bila i štafeta 3 x 7 km i utrka na 7 km, a program je krenuo utrkom pužića, tako da su svi članovi porodice i ekipe imali priliku sudjelovati i zabaviti se.
Kada pravim neki osvrt na moje trčanje, zaključci su sljedeći: sve manje treniram, sve sam veća i sve kraće distance trčim. Ali trčim i ne odustajem. Sjajan je osjećaj prevladavati sebe, dovoditi se u situacije izvan zona komfora i snalaziti se u njima. Biti u gomili ljudi od kojih su neki samo za ovo trenirali, od kojih je nekima ovo prva utrka i najveći izazov, od kojih neki trče za one koji ne mogu sami, od kojih neki trče sa strahovitom lakoćom, a neki s velikom boli. Ustali smo s pitanjem što nam je ovo trebalo, a vratili se kućama s osjećajem da jedva čekamo sljedeću utrku.
P. S. Vikend smo završili uz kotlić i drage prijatelje, kako i dolikuje ovakvim zapisima i vikendima za medalje.
Gorana Koporan
