Dok nije stigla suvremena mehanizacija na naša polja, opće je poznato da se žito »žnjelo«, tj. kosilo ručno. Bili su to mukotrpni radovi koji su trajali i po dva ljetna mjeseca. Kraj žetve se iščekivao kao što »sušna zemlja čeka kišu«. Padanje posljednjih otkosa i zdjenjivanje snopova u kršće (krstine), označavalo je kraj žetve. 
Ljudi su bili presretni, jer su zaradili kruh za cijelu godinu. Razdragano su nazdravljali s polućcima rakije i govorili »Jezuš! Jezuš!«. Žene su sjedale pod kršće u hladovinu i plele vijence (krune) od vlati žita baš kao što je ova kruna na fotografiji. Prvo se isplela kruna za gazdu na čijoj je njivi žito pokošeno. Oni koji nisu imali svoje zemlje, pa shodno tome ni žita, malo su uzeli od gazdinoga žita, pa su sebi ispleli vjenčiće i nosili doma.
Svi vijenci su nošeni sljedeće nedjelje u crkvu na veliku misu. Za tu priliku narod se svečano odijevao. Misa se održavala prije podne. Bila je pjevana u zahvalu Ocu nebeskomu što je žetva privedena kraju. Svatko je svoju, blagoslovljenu krunu nosio doma. Krunica od Brašančeva, koja je visila obično u ganku iznad ulaznih vrata u kuhinju, je bila skinuta, a na njezino mjesto se stavljala ova kruna od žita. Brašančevska krunica ili vjenčić se premještao na drugo mjesto iznad nekih drugih vrata u ganku. Ako su ukućani imali u štalama krave i konje, često su brašančevsku krunicu stavljali iznad vrata na štali. Ona je od tada bila blagoslov za životinje.
Kruna od žita kao i kruna od Brašančeva su stajale do proljeća, odnosno do sljedećega Brašančeva (Tijelova), na istomu mjestu. Tada su se krunice skidale, izmrvile između dlanova i razasule po vrtovima i njivama, da se opet vrati u zemlju ono što joj je oduzeto. Naši preci vjerojatno nisu pojmili mnogo o lancu života na zemlji, ali su nastojali održati tradiciju, odnosno očuvati sve što su im preci ostavili.
Na fotografiji su za sada nepoznate osobe. Prema odjeći, držanju i okolišu, možemo biti sigurni da su ovo Šokci iz Sonte. Iza njih je Volfova zgrada koje odavno više nema (sada je tu dvokatnica). U njoj je dugo vremena bila kavana, a poslije zanatlije krojači. Na snimci je vrlo oronula, čini se prepuštena sama sebi. Poslije rata ju je država konfiscirala. Ali... Mnogo sam zagledala i razmišljala o ovoj fotografiji. Ove osobe ne idu u crkvu. Dokaz za to su opanci koje nose obje muške osobe. Da su u namjeri odlaska u crkvu, na nogama bi imali ljope (ručno pletena obuća), papuče ili cipele. Pa, kuda su se onda ove osobe zaputile?! Uz pomoć lupe sam odgonetnula donji red teksta: »Palim Borcima«. Gornji red mi je bio nedokučiv, te zamolih vrsnog fotografa iz Sombora Petra Zamboa da pokuša riješiti moju enigmu. I evo kako je on to odgonetnuo: »Hvala Palim Borcima«. Opet su se otvorili novi vidici. 
Prema ovome proizlazi da je fotografija snimljena ubrzo poslije Drugoga svjetskoga rata (kada bi bio u pitanju Prvi svjetski rat, kuća na snimci bi bila mnogo novija). Emocije su još uvijek bile vrlo snažne, jer su mnogi u ratu izgubili svoje najbliže. Oni nose krunicu zahvalnicu ili na spomenik nepoznatim palim borcima ili na spomen ploču poznatim palim borcima. Iz današnje perspektive trebamo razumjeti napisana velika slova tamo gdje im nije mjesto. U to vrijeme veliki broj stanovnika je bio nepismen ili samo polupismen.
Od fotografije koja se zatekla kod mene ne znam odakle, evo opet jedne priče, satkane od ponekih riječi sakupljenih u prolazu, od šturih fragmenata, osobnih sjećanja i također više nego šturih sjećanja još dvije osobe. Na koncu, sklopljen je zadovoljavajući mozaik što se zove priča o fotografiji.
Ruža Silađev