Četirima predstavama Molière festa, postavljenim (1987.) u produkciji Narodnoga pozorišta - Népszínház i KPGT-a, potvrđen je nastavak teatralizacije subotičkih ulica, trgova i (po)nekih institucija, te njihova palićko-ludoško-kelebijskog luka u procesu traženja uvjeta što temeljitije sveopće revitalizacije grada, kako bi(smo) i što spremnije ušli u postupak otvaranja prema drugim kulturnim središtima Jugoslavije. Na taj bi način, zajedno sa Subotičanima, Kotoranima i Budvanima i drugi, u korak s njima, prerastali u YU-fest, štogod on bio, ostavljajući otvorena vrata svima koji bi se, eventualno, htjeli priključiti…
Budva, primorski grad u Crnoj Gori, nakon II. svjetskog rata mahom se povodio turističkim stremljenjima. Posebice poslije šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća. Ovo će ozbiljno uzdrmati i osujetiti razorni zemljotres (1979.), kada su golemu štetu pretrpjeli kulturno-historijski spomenici, nadasve budvanski Stari grad, pa je u cijelosti proglašen gradilišnom zonom, privremeno napušten i raseljen. Od oko četiri stotine građevina u Starom gradu samo osam je ostalo nedirnuto. Zidine i zaštitni bedemi iz XV. stoljeća su također teško stradali.
Glede tzv. kulturne politike Budve, postojeće institucije tek puki su okvir, servis za podmirenje potreba organizatora kulturnih, koja su se svodila na preuzimanje umjetničkih izložbi, književnih programa, kino programa, gostujućih kazališnih predstava, koncerata folklora, te događanja vezanih za proslave državnih praznika. Ipak, do 1987. godine, u Budvi nije bilo značajnijih kulturnih i umjetničkih sadržaja, manifestacija i projekata.
Grad teatar Budva
Brojna gostovanja, uz učinak Grada teatra u Subotici, posebice Shakespeare festa, ponukala su općinske čelnike u Budvi da se i oni okušaju u repliciranju kulturnog modela Subotice. Prihvaćen je prijedlog Ljubiše Ristića da i Budva bude koncipirana kao Grad teatar, sa svojim festivalom u ljetnim mjesecima i kazališnom školom tijekom godine – interdisciplinarnim studijama namijenjenim scenskim umjetnostima, kao jedan od »krakova« kazališne mreže YU festa.
Tako je u prvoj, inicijalnoj, godini festivala održano 57 kazališnih predstava, 12 koncerata umjetničke glazbe, 16 jazz koncerata i pokrenuto 7 likovnih izložbi (Gregović, 1987.). Dakle, Grad teatar je bio realiziran kao multimedijalni festival, koji je osim kazališnog programa, obuhvaćao i (a i dalje obuhvaća) likovni, muzički i književni program. Pisci iz cijele tadašnje Jugoslavije okupljali su se na trgu Kadma i Harmonije i dali mu svoje ime – Trg pjesnika, na kojem je tijekom dvomjesečnog trajanja manifestacije svoje stihove prezentiralo 119 pjesnika iz zemlje i inozemstva.
Kotor produkciono središte YU festa
Kotor, iznimno kulturno područje, upisano na UNESCO-vu listu zaštićene svjetske kulturne baštine, nakon razornog zemljotresa (1979.) zamjetno je oštećen. Ovo nije zanemarivo, jer se Kotor izdvaja među crnogorskim gradovima zahvaljujući svojoj profitabilnoj privredi – turizmu i pomorstvu. Pa ipak, ni on nije uspijevao nametnuti se značajnim projektom i izići iz institucionalne i uspavljujuće šablonske misli, premda je u Kotoru izazova doslovce na svakom koraku, u neponovljivom, ali zapretanom okruženju mješavine, primjerice, crkvenih stilova i građanske arhitekture.
I baš ondje gdje je Stari Kotor, mjestimice, među nešto bolje očuvanim gradovima u ovom dijelu Mediterana. Ustrajalo se u očuvanju navlastitog originalnog srednjovjekovnog izgleda grada, poput i drugih nastalih mahom između XIII. i XIV. st. kada kulturno naslijeđe Kotora sretno urasta u jedinstven arhitektonski stil i ambijentalnu ostvarenost. Otuda mnogi drže opravdanim nastojanje da se Kotor promovira u grad umjetnosti i kulture. U tom kontekstu Kotorani su nastojali osmisliti ponudu suradnje sa Suboticom.
Kotor-art je u vrijeme osnutka bio znak odlučnijeg nastupanja »novog urbanog« kulturnog modela na sceni, središte plesnog i eksperimentalnog (alternativnog) teatra. S umjetničke točke gledišta, festival je predstavljao inovaciju u polju teatarsko-plesne forme i afirmacije smjelih umjetničkih praksi u SFRJ.
Umjetnički cilj je bio pokušaj pomirbe i omekšavanja, tada u Jugoslaviji još uvijek pretvrdih granica između klasičnog i modernog baleta, odnosno promovirati i uvesti u jugoslavenske kulturne prostore plesni teatar, iliti koreodramu. Na našim prostorima zasluga za afirmaciju ovog scenskog iskaza pripada Nadi Kokotović, koja je koreodramu tretirala kao svojevrsni oblik totalnog teatra, kazališta u kojem je ostvarena sinteza različitih umjetničkih pravaca i medija izražavanja. Imenovanjem Nade Kokotović za umjetničku direktoricu festivala u Kotoru otvoren je dodatni prostor za razvoj ovoga teatarskoga izraza.
Nakana tvoraca ovoga festivala (Ristić&Kokotović) bila je: Kotor-artom provesti istraživanja glede mogućih dosega unutar scena eksperimentalnog karaktera. Ipak, iz više razloga zadržavajući osnovnu produkciju na Paliću i Subotici, ne prekidajući cjelinu stvaralačkih i umjetničkih strujanja prema kotorskom laboratoriju.
