»Ljudi dupke puno, a svi razdraženi vatrenim govorom i debatom, te Marka niko i nije primetio. Na počasnom mestu tribina, i na njoj sto za predsedništvo i jedan sto za sekretara. Cilj je zbora bio da se donese rezolucija kojom će se osuditi varvarsko ponašanje Arnauta na Kosovu, pa i u celoj Staroj Srbiji i Makedoniji, i zulumi koje Srbi trpe od njih na svom rođenom ognjištu. Kod ovih reči, kada je predsednik govorio, objašnjavajući cilj zbora, Marko se preobrazio«. Ako Vam se čini da je ovo izvješće u nekom današnjem tabloidu, duboko ste se prevarili. Ovaj pasus je detalj iz satire Radoje Domanovića Kraljević Marko po drugi put među Srbima, koja je napisana na početku XIX. stoljeća, 1905. godine. Početak priče je da Marko dođe do Božjeg prijestola i kaže: »Pusti me, Bože, da vidim šta rade dole oni moji slepci; dosadila mi njihova kuknjava i zivkanje! – e, Marko, Marko – uzdahnu Gospod – sve ja znam, ali kad bi im se moglo pomoći, ja bih im prvi pomogao.« Na koncu poslije mnogih peripetija i neuspjeha Marko iziđe pred Boga: »a Bog se smeje, sve se tresu nebesa. – Osveti mi, Marko, Kosovo? – pita kroz smeh. – Namučih se, a jadno mi Kosovo nisam ga ni video !… – Hvala ti, Bože, te me oprosti muka; a više ni sam neću verovati kukanju mojih potomaka i plaču za Kosovom«. Naravno, tadašnje vlasti nisu baš bile oduševljene Domanovićevom satirom. No, vrijeme je da malo provirimo u doba kada je satira nastala, jer tada Kosovo još nije bio u okvirima srpske kraljevine.

Sve je počelo u »miru«

Nakon rusko-turskih ratova u kojima su sudjelovale srpske i crnogorske čete, 1877.-78. godina, Turska je poražena i potpisala je iste godine 3. ožujka Sanstefanski mir. U Bugarskoj je ovaj datum nacionalni praznik, ne bez razloga. Po tom miru na Balkanu bi se stvorila velika bugarska država, pod protektoratom Rusije. Ovim mirom Srbija, Crna Gora i Rumunjska priznate su kao samostalne, neovisne države. Srbija i Crna Gora povećale su svoje teritorije na uštrb Albanaca. Tadašnjim velikim silama nije se dopalo širenje utjecaja Rusije, a Srbija i Grčka su strepjele da bi priznanje Velike Bugarske moglo zaprijetiti njihovoj neovisnosti. To su bili razlozi sazivanja iste godine i Berlinskog kongresa na kojem je revidiran ovaj ugovor. Bolje reći, velike sile su novi ugovor prilagodile svojim političkim ciljevima. Berlinski mirovni sporazum potpisan je 13. srpnja iste godine. Srbija je znatno proširila svoj teritorij s četiri okruga: Niški, Pirotski, Leskovački i Vranjski. Crna Gora je trebala dobiti Plav i Gusinje. Predviđeni teritorij Bugarske je smanjen na trećinu i ona je postala autonomna kneževina pod otomanskim suverenitetom. Sličan status je imala Srbija prije tog rata. Makedonija i Albanija su ostale u okviru turske carevine, a Austro-Ugarska je dobila pravo anektirati Bosnu i Hercegovinu, a u Sandžak stacionirati svoje trupe kako bi spriječile ujedinjenje Srbije i Crne Gore, što je izazvalo dodatne tenzije u regiji. Na Berlinskom kongresu pojavila se i delegacija Albanaca, članovi Prizrenske lige, ali moderator kongresa Otto von Bismarck ih je ignorirao; navodno je izjavio: »za mene Albanci ne postoje«. Svetozar Marković je o tome pisao: »Arbanasi su se našli između čekića i nakovnja. Između Turske protiv čijeg jarma su se borili i balkanskih državica koje su im nosile novi jaram. Srbija zlostavlja i progoni arbanasko stanovništvo iz četiri zadobijena okruga (u knjizi Srbija i Arbanija).

Svi u jednu državu

Početkom XIX. stoljeća u Europi počinje rana faza kapitalističkog razvoja, koja teži ukrupnjavanju resursa. Pod »željeznim kancelarom« Bismarckom ujedinjuju se njemačke kraljevine i pokrajine. Ujedinjuje se i Italija u borbi za sjever Italije koji je pod vlašću Habsburškog carstva. Poraz od Talijana primorava Hab-sburgovce da se nagode s Mađarima i stvore državno zajedništvo Austro-Ugarsku monarhiju, koja u to doba ulazi u red velikih sila. Srbi, potpomognuti Austrijancima, odnosno Rusima, polako se oslobađaju turske vladavine, postaju začetnici ujedinjenja svih Srba u jednu državu. Albanci, vidjevši ishod Sanstefanskog mira, prije početka Berlinskog kongresa, osnivaju 10. lipnja 1878. Prizrensku ligu s ciljem: borba za albansku autonomiju u okviru Turske, da se ujedine svi Albanci u jedan veliki albanski vilajet (pokrajinu) i kažu: »Albanci neće dopustiti da se njihove zemlje daju Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj ili bili kojoj drugoj državi«. Albanci su za najveću nepravdu Berlinskog kongresa smatrali »legalizaciju srpsko-crnogorskog nasilja i okupaciju albanske zemlje«. Tome jedan suvremeni analitičar proturječi i smatra: »čitav period od 1879. do kraja 1912. godine će biti u znaku stalnih sukoba i terora Arbanasa-muslimana nad srpsko-crnogorskim stanovništvom u Staroj Srbiji«. Uslijedili su novi ratovi u Europi za prekrajanje teritorija. Podučeni europskim ratovima 1. kolovoza 1975. godine potpisana je Helsinška povelja/dogovor kojom je priznata nepovredivost granica u Europi. Potpisnice su 35 država Europe, SAD i Kanada. Mada su se neke države potpisnice raspale, neke ujedinile, tadašnje granice, među njima i unutrašnje, su zadržane. Promijeniti ovu povelju/dogovor je doista težak posao, sličan Sizifovom ili se smatra otvaranjem Pandorine kutije. Zasad to ne uspijeva ni Rusima.