Stare knjige, ali i današnji sveznajući Google, kažu da su kovači zanatlije specijalizirane za obradu željeza zagrijavanjem do određene temperature, a potom kovanjem. Željezo bi se obrađivalo na nakovnju, uz pomoć čekića ili nekih drugih alata. Kovači se navode još u antičkoj mitologiji, najpoznatiji među njima bili su grčki bog Hefest i njegov rimski kolega Vulkan, znani po kovanju oružja, svaki za svoje bogove. Na ovim prostorima, uz kovački, obično se izučavao i potkivački zanat. Potkivači su potkivali konje, ali i izrađivali potkove, podrezivali kopita i liječili jednostavnije, a česte ozljede konjskih nogu. Potkivač je morao dobro poznavati anatomiju konjskih nogu, kako nestručnim prikucavanjem potkova ne bi izazvao ozljede kod životinje. Prigodom jednog od ranijih odlazaka u Plavnu autor ovih redaka posjetio je i svojeg dobrog poznanika i uvijek zanimljivog sugovornika Pavla Paju Špoljarića. Kako su obojica potomci kovačkih obitelji, razgovor im obično skrene u vode lijepih sjećanja, pored gdjekoje stare fotografije, jedinih preostalih veza sa životom, radom i zanatima njihovih otaca. »Ova fotografija snimljena je u kovačnici na Ekonomiji 3 u Baču, davne 1958. godine. Na fotografiji lijevo je moj otac, a posve desno njegov šegrt, prezime mu ne znam, samo znam da se zvao Milorad. Za dvoje ljudi u sredini fotografije nažalost ne znam ni tko su ni što su niti im znam imena. Zasigurno znam jedino da je snimljena 1958. godine na Ekonomiji 3, jer sam tamo rođen, a 1959. smo odselili u Plavnu«, priča Pavle, vraćajući fotografiju u veliki obiteljski album. Poput žitelja svih okolnih sela i većina Plavanaca živjela je od sitnoposjedničke poljoprivrede. Ljudi su u većini obrađivali zemlju uz uporabu konja. Kovačkih radionica bilo je malo i sve su bile pretrpane poslom. Djelokrug rada bio im je veliki. Osim potkivanja konja kovači su izrađivali najveći dio plugova, drljača, brana i ostalih radila, okivali su nova kola, prekivali stara, izrađivali željezne dijelove potrebne u procesu gradnje kuća, okove za vrata i prozore, ključanice, reze, pa i jednostavne brave, sve dok se nisu pojavile one jeftine, industrijske. »Plavanci su se obradovali očevom doseljenju, nadali su se još jednoj kovačnici u selu u najskorijoj budućnosti. No, bio je to račun bez krčmara. Otac nije bio u stanju voditi kovačnicu, bio je ozbiljno načeta zdravlja. Zbog potrebe za sve duljim bolovanjima ostao je u radnom odnosu na Ekonomiji 3. Nije ni poživio dugo. Od posljedica bolesti umro je u pedeset drugoj. Rođen 1926. godine u Lici, zanat je izučio u selu Adžamovci u Hrvatskoj. Na šegrtovanje je krenuo nakon svršenog šestog razreda. Šegrtovalo se četiri godine. Radilo se naporno, od zore do mraka. Teorijski dio izučavao se četvrtkom i subotom u večernjim satima i nedjeljom prije podne, kako se ne bi krnjilo radno vrijeme u kovačnici. Nakon šegrtovanja i položenog teorijskog dijela, dobilo bi se zvanje majstorskog pomoćnika. U naredne četiri godine, sa statusom kalfe, otac je radio kod nekoliko majstora u struci, a potom je uhljebljenje potražio, poput mnogih, u Vojvodini. Tako su ga životne staze dovele i do moje majke, rođene u Baču. Uposlenje, s uposlenjem i stan, pronašao je brzo, na Ekonomiji 3. Dobrih kovača je svugdje manjkalo. Bilo je tamo i dosta stanovnika, pa čak i područna četverogodišnja osnovna škola. Preseljenjem u Plavnu sve se promijenilo, otac je bio sve slabiji, a 1978. godine preselio se k anđelima i ostavio nam samo pokoju fotografiju u obiteljskom albumu i pregršt lijepih sjećanja«, sjetno završava priču Špoljarić.
Ivan Andrašić