Premijerno zbivanje naslovljeno sa Zeinimuro (29. studenoga 1986.) zajedničko je ostvarenje subotičkog kazališta i zagrebačke Tvrde kugle, jedne među frakcijama zagrebačkog Kugla glumišta, što se raslojilo na meku i tvrdu skupinu. 
Što je, ili tko je, Zeinimuro? Po svemu sudeći, mogao bi biti pilot, u trenutku obaranja, ulovljen scensko-kazališno-elektroničkom mrežom. Od čega je moglo nastati ovo audio-vizualno uprizorenje stiješnjeno u okvir multiperspektivne retrospekcije, od niza zgusnutih, košmarnih, vizualnih i zvučnih slika, koje u jedinstvenu i efektnu scensku radnju uvezuje preciznost shizofrene memorije, srušenoga zrakoplovca, u tumačenju Damira Bartola, također i redatelja. Za tekstualni predložak, u vidu letka podijeljen publici prije predstave, nadalje zvuk i sliku postarala se Dubravka Šikić. Sastavni dio tekstualnog predloška je i strip, pojednostavljena likovna naznaka čovjekove iskonske potrebe za uzdignućem i letenjem, dramatičnost samoga leta i rastrojstvo (ne samo latentnog) pada – sudara sa svijetom kakav jest i kao moguća posljedica rasprskavanje u zavodljivi kaleidoskop shizofrenije. 
Možda je Zeinimuro tijekom svakog borbenog leta snimao pulsiranje srca, cirkulaciju krvi, rad svog živčanog sustava, iskušavao vlastitu motoriku, a najvjerojatnije sve to nije činio on, budući da je gotovo algoritamski ostvaren, kao posve izmišljena osobnost, tek njezina skica, što presudno utječe na pojačan gledateljev doživljaj iskustva Zeinimura, kroz ubrzano i kaotično premotavanje nasumice memoriranog vizualnog i zvučnog materijala očišćenog od bilo kakve storije, koja bi zbivanje gurala i gušila u postupnost i logičnost prostorne i vremenske percepcije. 
Iza postavke Zeinimura nazire se šokantna neiscrpnost scene kako ju vide njezini akteri, hrleći u susret praiskonskim motivima, pitajući se što ostaje od osobnosti nakon potapanja u ocean kolektivno nesvjesnog, u uvjetima teško podnošljive duhovne tuposti kasnog socijalizma, uz pokušaj doticanja nemogućeg: vječnog i beskonačnog – teško razumljivo iskustvo nepostojanja iskustva. 
Damir Bartol i Dubravka Šikić postigli su nesvakidašnji naboj u scenskom prostoru iz kojeg prema gledatelju varniče asocijacije i fantazmogorično iskustvo – vidimčujem/čujemvidim – izdižući se iznad svih zamornih ideoloških predložaka ili tek ispraznih afektacija nad čovjekom i civilizacijom, razgrćući bez mucanja i ostatka pepeo koji ostaje iza, uvijek iznova zadivljujuće, energije koju možemo označiti samo kao eros letenja [SN 5. XII. 1986]. Jednako važan kao što su zrak i voda. Uostalom, nema čovjeka koji bar jednom u životu nije poželio uzdignuti se i (visoko) poletjeti. Pokušajte! Zeinimuro!