Svake godine liturgija vazmenog vremena posebno ističe jednog Isusovog učenika, Tomu Blizanca, zbog njegove sumnje glede Isusovog uskrsnuća. No, Toma nije nikakav negativan lik, kako neki misle, on je predstavnik svih onih koji tragaju za Bogom, pa se u tom traganju susreću s različitim poteškoćama i sumnjama.
Tomin primjer
Tradicija je Tomi prišila epitet »nevjerni«, ali on nije nevjernik, on je sumnjivac i tražitelj istine. Zato i predstavlja sve one koji tragaju za Bogom, ali taj put je za njih prepun pitanja i nesigurnosti koje nije lako nadvladati. Na Tominom primjeru vidimo kako vjera nije nikako obično preuzimanje tuđeg mišljenja i uvjerenja. Ona teži k iskustvu Boga, zato riječi nekog drugog nisu dovoljne. A do tog iskustva ne dolazi se olako, čovjek mora proći kroz različite sumnje i tamu dok najzad ne osjeti svjetlo Božje prisutnosti. No, to prvotno tapkanje u mraku izaziva određene sumnje i propitivanja.
Toma se zapravo u svojem sumnjičavom stavu nije puno razlikovao od ostalih apostola. Ni oni, kada su im žene javile vijest o praznom grobu i anđelovoj poruci, nisu odmah povjerovali u njihove riječi. I dalje su sjedili u strahu od Židova. U takvom ozračju dočekali su Uskrsloga, koji je stao među njih i rekao »Mir vama!«. Tek pošto su ga vidjeli i proveli s njim vrijeme uistinu su povjerovali u njegovo uskrsnuće i strah je prerastao u radost.
Ne znamo iz kojeg razloga Toma nije u tom trenutku bio s ostalima, a kada je došao dočekala ga je neočekivana vijest o posjeti uskrslog Isusa. Već su Jeruzalemom kružile priče o praznom grobu i različite teorije zbog čega je prazan. On je na putu k ostalim apostolima sigurno već nešto o tome čuo. Ipak, nije mu bilo dovoljno njihovo svjedočanstvo da su ga oni vidjeli i da je grob prazan, jer je Isus uskrsnuo. Želio se i on svojim očima uvjeriti da je Isus opet živ, želio je vidjeti njegove rane kako bi bio siguran da je taj kojega vidi baš Isus, njegov Učitelj. Nije mu bilo lako povjerovati na temelju tuđih svjedočanstava, jer proces vjere nije za svakoga jednako lagan. Naprotiv, često je težak i prolazi kroz različite sumnje i kušnje, kao kod Tome, zato ga ne možemo osuditi. Toma želi iskustvo koje su imali i drugi apostoli, želi čvrsto uporište u svome iskustvu da se jedan tako neobičan događaj uistinu dogodio. Dakle, on nije nevjernik koji niječe mogućnost uskrsnuća; on traži i ispituje da učvrsti svoju vjeru, koja se naposljetku pred ukazanjem Isusovim potpuno predaje: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). Njegovo padanje ničice uzdignuće je njegove vjere koja se oslobađa sumnji i traganja, jer posjeduje iskustvo koje joj je nedostajalo. Takva vjera, prokušana traganjima i sumnjama, čvrsta je i postojana, spremna za svjedočenje, nepokolebljiva i snažna. Zato je Toma bio sposoban svjedočiti Uskrslog sve do Indije, što i za današnjeg čovjeka predstavlja veliki pothvat, te umrijeti kao mučenik za svoga Gospodina.
Euharistija nas vodi do Boga
Sumnje i traganja nisu ništa loše u vjeri. To je proces vjerskog sazrijevanja i osnaživanja. Nekada je opasnije ako se vjernik ništa ne pita i ništa ga ne muči, jer to može značiti da je upao u vjersku indiferentnost, da je vjernik iz običaja, a da u biti ne traga za Bogom. Sumnja nas može dovesti do iskustva Boga, ali ako joj se ne prepustimo i iz sumnje ne postanemo nevjernici, oni koji niječu Božje postojanje. Moramo biti tražitelji istine, iskustva Boga. Ako ga budemo tražili, on će nam pomoći da ga nađemo, kao što je pomogao Tomi. Zapravo smo svi pozvani na vjersko traganje za Bogom, jer mlakost u vjeri koju mnogi žive nije Kristu mila.
Znakovito je da učenici susreću uskrslog Krista prvoga dana u tjednu, u nedjelju, a znamo da su ga braća iz Emausa prepoznala baš po lomljenju kruha. To nas upućuje na nedjeljnu euharistiju. Pod prilikama kruha i vina Krist svaku misu dolazi među nas. U okupljenoj zajednici koja slavi nedjeljnu euharistiju i sluša riječ Božju razjašnjavaju se mnoge nejasnoće, raspršuju sumnje i pronalazi iskustvo živoga Boga. U osnaživanju naše vjere nije dovoljna privatna pobožnost. Važno je susretati živog Krista u euharistiji, ali je važna i zajednička molitva zajednice kojoj pripadamo.
