Grad je uistinu najvažnija složena ljudska tvorevina nastala oko 6.000 godina prije n. e. U tom razdoblju čovjek je mahom već kultivirao stanovite biljke i pripitomio životinje, gradeći nastambe duž dolina uz rijeke Nil i između Tigra i Eufrata, gdjegod je u doticaju s podesnim čvrstim materijalom. Od jednostavnog i skromnog uobličavanja, u drevnom razdoblju, do danas, čovjek pokretan dinamikom uzročno-posljedične sinergije, sve više pridonosi gradu dalekosežnim promjenama u organizaciji vlastita života, stvarajući svojevrstan, neupitno gradski kulturni kapital. Oko 2.000 godina prije n. e. izgrađen je scenski prostor na otoku Kreti (staroegipatski rukopis – scenarij dvorske ceremonije, a drugi poput: Knjige otvaranja usta – scenarij pogrebne ceremonije). 
Dodirljivi oblici gradskog kapitala do danas već uključuju kulturno historijsko naslijeđe i dobra, poput spomenika, zgrada, utvrda, vjerskih objekata, pa i cijelih kvartova, nadalje otvorene i javne prostore, te umjetnička djela u nj (skulpture, slike, umjetničke zbirke, artefakte, muzejsku građu i dr.)  Nedodirljivi oblici gradskog kapitala predstavljaju duhovno naslijeđe: mitove, običaje, rituale, jezik i lokalne dijalekte, usmenu predaju, kao i predstavljanje kulture: prikladnim slikama iz povijesti grada, kroz umjetnost i medije, filmove, vizualnu umjetnost...) uključujući svjedočenje osoba povezanih s nepoznatom historijom grada, pa i osobne priče. 
Definiranje gradskog identiteta temelji se na kolektivnom sjećanju ljudi o pojedinostima i naravi toga naslijeđa, a njegovo je cjelovito i iscrpno sagledavanje među glavnim zadaćama gradske politike.  
Identitet grada odgovara na pitanja iz njegove povijesti, predaje, kolektivnog sjećanja i dr. Pored opće poznatih čimbenika na kojima počiva identitet, propituje naslijeđa materijalnih artefakata, institucija, tradicionalnih obrazaca ljudskog ponašanja i dr. U prošlosti, građanski identitet većine malih i velikih gradova poticao je pretežito od javnih objekata kulture. Primjerice: javnih knjižnica, umjetničkih galerija, gradskih ili umjetničkih galerija, koncertnih dvorana ili kazališta. 
Tijekom povijesti gradovi su bili posteljica od sudbinske važnosti svim stranama, podupirući ili rušeći pojedince nerijetko sred zahuktala vrtloga proturječja naspram interesa i potreba stanovništva i države. A može se reći i kada ljudi ovladaju spregom što emanira iz njihove kreativnosti i evolucijskog potencijala. Danomice »učitavajući« i upotpunjujući znanja o svijetu, oblikuju svijest o nezamjenjivosti sagledavanja naslijeđa iz amalgamiranih kulturnih nakupina, sloj po sloj, prepoznajući značaj i važnost materijalnih i kulturnih resursa baštine, a uz ostalo i kazališta te i drugih izvođačkih umjetnosti. 
U širem smislu kulturni resursi podrazumijevaju i obuhvat tradicionalnih navika i vrijednosti pučanstva, razvoja i raširenosti njegova jezika, izvedbi u kazalištu, obrazaca ponašanja, izbora putova i načina socijalizacije, razvedenost druženja u kavanama, života na ulici, bogatstva i maštovitosti kuhinje, okupljanja za stolom, u javnom prostoru općenito etc. 
Zbog svega rečenog grad ne mora nužno posjedovati ni neiscrpne rudokope niti beskrajne parcele pod žitaricama etc. ukoliko gospodari spomenutim i inim kulturnim resursima i dobrima visokih vrijednosti, budući da su oni tada njegov već iskušani vrijednosni i temeljni sustav, validni, visoko cijenjeni nadomjestak za žitarice, ugljen, čelik, srebro, zlato... Dok kreativnost i spoznaja ljudi grada jamči učinkovito korištenje tih sredstava, kao i potrebnu pomoć u određivanju rasta i razvoja. 
Multikulturni identitet grada dio je kolektivne svijesti i osjećanja pripadnosti pojedinaca i grupa u njemu ukoliko je sve zasnovano na spoznaji o zajedničkim odrednicama multietničnosti i višenacionalnosti, te multikonfesionalnosti i višejezičnosti. Sukladno tomu, multikulturni identitet se determinira kao polikultura, koja nije postala negacijom partikularnih identiteta i njihove posebnosti. 
Skup resursa koje ljudi prepoznaju kao svoje, u procesu nastanka stalnih evolucijskih vrijednosti i znanja, obogaćivanja jezika i tradicije predstavlja dio kulturnog naslijeđa ukoliko stvarno pripada kulturnoj zajednici povezanoj sadržajem i vrijednostima njezina autentičnog kulturnog naslijeđa. Sve dok pojedinci znalački rabe njezine materijalne i duhovne vrijednosti, jakim razlozima potaknuti, odlučni odgovorno ih predati budućim naraštajima (Vijeće Europe, 2005). Dokle god ih drže prihvatljivim, poticajnim i učinkovitim izvorom stvaralaštva, stožerom vjere i tolerancije, prihvaćanja iz različitih identiteta i njihovih jezika. U cilju boljeg razumijevanju navlastitih narodnih entiteta i kulturnih grupa, te kulturnih raznolikosti koji postoje posvuda. Ovom procesu na svoj način posebice pridonosi umjetnost.
 U multikulturno nastalim i razvijanim gradovima neophodno je prevrjednovati naslijeđe grada, sukladno aktualnim političkim aspektima razvoja kulturne raznolikosti kako glede naslijeđa, tako i prema suvremenim umjetničkim postupcima i produkciji.
 Gradski kulturni kapital od velike je važnosti urbanim središtima u razvoju, a također ih dijelimo prema materijalnim i nematerijalnim aspektima kapitala. Dodirljivi kapital su kulturno-historijska dobra poput građevinskog naslijeđa (zgrade, utvrde, vjerski objekti ili i dijelovi grada u svojoj cjelovitosti mikro središta), otvoreni i javni prostore, umjetnička djela (skulpture, slike, umjetničke zbirke, artefakti, građa i dr.) i ostalo. Dočim, nedodirljivi kapital obuhvaća duhovno naslijeđe: mitove, običaje, rituale, jezik, dijalekt, usmena predaja i dr., kao i predstavljanje kulture: slike i historijat grada, kroz umjetnost i medije (pjesme, filmovi, vizualna umjetnost...), pa i kazivanja istaknutih osoba povezana s gradskom poviješću.