U ovome svijetu stalno se govori o ljubavi, a ljudi su sve češće nesretni jer smatraju da nisu dovoljno ljubljeni, a pri tom misle kako su oni drugima pružili tu ljubav za kojom čeznu. Međutim, zaboravljamo da ljubav znači križ, žrtvu. Bračni drugovi najbolje znaju da je lako ljubiti kada je sve lijepo, a kada dođu problemi i kušnje, onda ljubav dolazi na ispit. Ako je prava, sve podnosi; ako nije, onda nestaje. Da nema ljubavi bez žrtve i križa pokazao nam je i Isus, a svatko se može zapitati jesmo li mu je uzvratili?
Križ ljubavi
Svaki put kad razmatramo događaje Velikog petka u pobožnosti Križnoga puta osjetimo tugu i pitamo se je li moguće da je doista tako bilo. A bilo je i gore nego što u razmatranjima čitamo. Zašto je Sin Božji morao trpjeti toliko fizičke boli, zašto je morao biti odbačen i ponižen kao najgori kriminalac? Iz ljubavi prema čovjeku. Da bi čovjeku otvorio put spasenja, Sin Božji trebao je otići na križ. Nije morao, ali htio je spasiti ljude, a samo savršena ljubav Božja može podnijeti toliku patnju i bol za čovjeka.
Žrtva Velikog petka nameće nam pitanje znamo li cijeniti Isusovu žrtvu, uzvraćamo li ljubav koja je zbog nas prolila krv. I ako nam se čini da uzvraćamo, trebamo znati da ljudska ljubav nikada nije savršena. Uvijek gleda neku svoju korist i nastoji izbjeći žrtvu. Zapitajmo se ljubimo li Boga iskreno ili iz straha pred vječnošću, možda iz želje za blagoslovom u ovom životu. Jesmo li spremni podnijeti neku žrtvu za njega? Ovdje gdje živimo vremena prolijevanja krvi za Boga su davno prošla, ali postoje druge žrtve koje vješto izbjegavamo prikrivanjem svoga kršćanskog identiteta. Zavirimo li dublje u svoju pobožnost razotkrit ćemo da nismo ni blizu toliko iskreni i nesebični u ljubavi prema Bogu koliko je on bio kada se dao za nas razapeti. Sreća je što Božja ljubav nema granice i što nas zove k sebi unatoč svim ovim našim nesavršenostima i grješnostima. Ipak ne trebamo njegovu bezgraničnu ljubav i strpljenje olako shvaćati nego trebamo svaki dan raditi na sebi i težiti savršenstvu.
Naravno, već toliko puta ponovljeno, ljubav prema Bogu ne ide odvojeno od ljubavi prema čovjeku. O tome se tako mnogo priča, a toliko malo ima promjena. I sami često zaboravljamo da je svaki čovjek naš bližnji, ljubljeno Božje stvorenje, pa se usuđujemo odbacivati ga, suditi mu i ignorirati ga, a o žrtvi za drugog nema ni govora. Ali ako težimo k savršenoj ljubavi prema Bogu, to ne možemo ostvariti bez ljubavi prema bližnjem. Njih dvije nisu odijeljene, jedne bez druge nema. Stoga Sin Božji na križu poziva svakog na ljubav, i prema Bogu i prema čovjeku. Što god da se oko nas dešava, kakva god da su vremena i ljudi, kršćanin se po ljubavi mora prepoznavati u svijetu i to onoj koja je spremna žrtvovati se, koja je iskrena, u djelima pokazana, ne samo riječima. Križ je čovjekov stalni podsjetnik da ga Bog ljubi, ali i da tu ljubav treba uzvratiti prije svega ljubeći drugog čovjeka.
Potrebno je vjerovati
Nakon križa i smrti dogodilo se uskrsnuće, najveća tajna i istina naše vjere. Upravo to što je uskrsnuo dovršetak je Božjeg nauma spasenja za nas ljude. To je bilo neočekivano Božje djelovanje, kojim je pobijedio smrt, u tamu ljudskog postojanja unio svjetlost. Zato nam je liturgija uskrsnog bdijenja toliko bogata simbolikom svjetla. To svjetlo uskrsne svijeće simbol je svjetla Uskrsloga, koji je pobijedio tamu groba i donio nam spasenje, koji je zasjao u tami ovoga svijeta te čovjeku donio novi život i novu nadu.
No, radost Uskrsa traži snažnu vjeru i svjedočanstvo. Prazan grob bio je znak uskrsnuća, ali Isusovim učenicima nije bilo lako odmah razumjeti taj znak i povjerovati. Prva misao bila je da su ga ukrali, jedino logično objašnjenje s ljudskog stajališta. Ipak, u njihovim je srcima zasjalo svjetlo vjere.
Isusovo uskrsnuće traži vjeru. Tako je Uskrsli i prije nego što se ukazao želio da učenici povjeruju u njegovo uskrsnuće. Ovaj zahtjev ostaje za ljude svih naraštaja do konca svijeta. Tamo gdje ljudski razum dolazi do svoje granice nastavlja se vjera. Nemojmo dopustiti da ostajemo na tim granicama shrvani tugom i vlastitom nemoći. Jer, Bog ide uvijek dalje od ljudskih mogućnosti, ali traži pouzdanje. Potrebna je snažna vjera da poslije križa i umiranja uvijek slijedi uskrsnuće. S takvim pouzdanjem u Boga lakše ćemo podnositi križeve ljubavi koji se nalaze na našem životnom putu.
