Osnutak Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici (19. rujna 1945.), prve profesionalne institucije kulture u Hrvata ovoga podneblja, svesrdno prihvaćene od puka, razbudio je mnoge nade i poticao ispunjenje onih očekivanja, uvjeta i ciljeva koji omogućuju nesmetan opstanak, dinamičan i svestran razvoj svima, pa i hrvatskom entitetu u ovom prostoru, gdje je Subotica u svakom pogledu gospodarsko, kulturno i uljudbeno središte, kada se ovdje njih 46.181 izjasnilo za pripadnike bunjevačko-hrvatskog, tada konstitutivnog naroda.
Nakon bezmalo tri puna desetljeća uspjeha i uspona teatra, postupno će uslijediti desetljeće zamora, stagnacije i padova, na što se nadovezuje razdoblje s Ljubišom Ristićem (od druge polovice 1985.), kada se umjesto očekivane postupne obnove glumačkih ansambala (hrvatskog, mađarskog i srpskog), gradsko i kazališno čelništvo opredjeljuju za stajališta protagonista KPGT-a, drugim riječima, za provođenje koncepta tzv. europskog pučkog teatra, što je do tada već »oglabana« misao o kazalištu, poprilično iznošena i dobrano potrošena. 
K tomu se, tijekom druge polovice XX. stoljeća i nad subotičkom scenom nadvio i metastazirao »bauk režiserizma« – neka vrsta redateljskog prevrata u kazalištu (premda ono nije samo njihova kuća!), udar što se, uglavnom, sveo na kontroverzan atak u pokušaju dokidanja dramskog teksta, jer su tobože »redatelji već mahom na kraju živaca« (ne valjda staleški?) tragom nebrojenih neuspjelih potraga za darovitim piscem i s prihvatljivim kazališnim tekstom. 
U biti, riječ je, ipak, o nečem posve drugom – o neprihvatljivo nadmenu stavu koji bahato nastoji omalovažiti, pa možda i ukloniti navlastitu, za scenu stvaranu književnost, njezin stvaralački naboj i potrebni utjecaj. I premda će njeno pismo i nadalje biti itekako presudni uvjet uspostave predstave, ni ubuduće neće se ona pisati samo po rukama redateljskim, bezmalo slijedom studentskih zabilješki s predavanja. A još manje preuzimanjem aferaških stranica tiska (o preljubima na sceni i estradi, plus kriminal, ubojstva, uhićenja) ili možda tragičnim tragom iz rubrike sitnih vijesti, u interpolaciji s umrlicama, a sve onkraj svake stilizacije.
U Ristićevom subotičkom razdoblju, od 1985. iz Narodnog pozorišta-Népszínháza, do kraja 1994. godine izostaje svaki pokušaj snaženja bilo koje od vitalnih kazališnih funkcija uz nužnu obnovu svih resursa, pri čemu je upravo iznutra otvaran proces osporavanja, destrukcije i razaranja, te dokidanja dotadašnje prepoznatljive subotičke scenske paradigme, a i ta na pozornici opstaje tek ako zrcali sinergijom vrijednosnih sustava, obrazaca kulture i poetičkih izričaja kako nacionalnih i građanskih, tako i općeljudski utemeljenih, uljudbenih vrijednosti što ih sadrže i umjetnička pisma kazališne književnosti. 
Osim toga, ona je nužno i izraz neprestanog ispitivanja suodnosa svih sustava i različitih umjetničkih načela, bez kojih teatar naprosto ne funkcionira! Ni u estetskom polju, niti u bilo kojem kontekstu, te nužno (za)staje! Sve je to, i još štošta, zajedno s iskustvom od više stotina godina postojanja kazališta trebalo preko noći utopiti u plićaku, a u korist koncepta tzv. europskog pučkog teatra! A nije da se nisu njegovim protagonistima nudila kompromisna rješenja. Jesu, i jošte kakva, ali bi se svaki put pokleknulo, jer retoričku dinamiku nije pratila ona stvarno prekretnička i stvaralačka. Zašto? Zato što glumac bez teksta, režije, publike i kritike ne radi kazalište nego neki drugi posao. A da bi scena pred publikom (za)živjela, uvijek netko treba nešto govoriti nekome!
No, nisu se ovdje svi razočarani i nezadovoljni prepustili apatiji i šutnji. Dio ansambla Mađarske drame ne miruje, ohrabren odlučnim držanjem nezadovoljne publike stasale na visokim vrijednostima vlastite tradicije i kulture, uvjeravajući rušitelje subotičkog kazališnog zdanja da relevantne kulturne vrijednosti ostvarene na sceni nisu prošlostoljetni relikti. Dapače! Uslijedili su odlučni prigovori političke stranke SVM, diplomacije i Vlade mađarske države, vodećih mađarskih zaklada u svijetu itd. s tradicionalnim i sa za svaku pohvalu brižno odnjegovanim stupnjem svijesti u ozračju uzajamne međumađarske solidarnosti. Tada, primjerice nastaje subotička kazališna scena Kosztolányi Dezső Színház, koja do danas uspješno djeluje, pružajući gledateljstvu vrhunske teatarske doživljaje, dosljedno otvarajući hvalevrijedna polemična istraživanja ni malo ugodne stvarnosti. Postavljajući provokativna pitanja, zamećući postupke kazališne inovacije na otvorenoj sceni, tijekom promišljenih tematskih odmjeravanja, nerijetko u sučeljavanju s publikom i stručnom kritikom, izbili su među vodeće kazališne družine, u regiji rado viđenu gostujuću skupinu, koja okuplja umjetničke individualnosti.