Šimun Balenović, publicist, rođen je u Kruščici kod Kosinja 21. listopada 1835. a preminuo je u Zagrebu 17. svibnja 1872. Osnovnu školu pohađao je u Pazarištu, a gimnaziju i studij teologije (1853. -1859.) završio je u Zagrebu, gdje je 1859. zaređen za svećenika. Bio je vjeroučitelj na zagrebačkoj oglednoj osnovnoj školi (1862. -1866.) te na učiteljskoj školi (1867. -1871.), gdje je predavao i pedagogiju. U bogoslovnom sjemeništu bio je vrlo aktivan član Zbora duhovne mladeži i 1858. -1859. predsjednik toga društva.
Niz članaka vjersko-crkvenog i kulturno-povijesnog sadržaja objavio je 1854. -1872. u »Katoličkom listu« kojemu je 1867. -1871. bio i urednik. U rubrikama tog lista »Obzori« i »Ogledi po svijetu« redovito je pratio i komentirao suvremena crkvena i društveno-politička zbivanja. U članku »Naš književni jezik« zalagao se da se u pastoralnoj praksi prihvati štokavsko narječje, a u pogledu pravopisa pristajao je uz Kurelčevu školu. Napisao je i nekoliko knjiga, a najvrednija mu je »Povjesnica hrvatskoga naroda«. Zajedno s Franjom Šicem uredio je molitvenik »Sunčanica ili duša uvek obratjena k Bogu« (1873.). U rukopisu je ostao njegov spis »Mozganice za naše vrijeme« (Arhiv Zbora duhovne mladeži) u kojem je, kao i u mnogim drugim radovima, promicao obnovu vjerskog života. Za tisak je priredio knjigu Stjepana Novotnyja »Obća učba i gojitba« (1867.). Bio je jedan od utemeljitelja Književnog društva Sv. Jeronima.
