Liturgija Cvjetnice u sebi povezuje dva suprotna događaja. Slavi Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, kada ga narod oduševljeno dočekuje, a u službi riječi čita se Muka po Luki, kroz koju pratimo posljednje sate Isusovog života i čitamo kako ga isti taj narod koji ga je slavio, sada osuđuje na smrt. Upravo u toj liturgiji kontrasta krije se poruka Cvjetnice.
Od slave do poniženja
Glas o Isusovom učenju i brojnim čudesima koja je učinio u Galileji stigao je i do Jeruzalema. Mesijanska očekivanja u to vrijeme bila su snažna, te im nije bilo teško zaključiti da bi Isus mogao biti Mesija kojeg očekuju. Ta im je pretpostavka bila točna, ali vizija Mesije koju su oni imali nije se gotovo ni malo poklapala s onim kakav je bio Isus, što će oni tek kasnije shvatiti. Ali, tada neće promijeniti svoje vizije nego će odbaciti pravog Mesiju, jer nije onakav kakvim su ga zamišljali.
Isus odlazi u Jeruzalem svjestan svog poslanja, ali i svjestan svega što će mu se dogoditi. Zna da će tamo doživjeti osudu i smrt, da je tim odlaskom njegova sudbina zapečaćena: »Kad su se navršili dani da bude uznesen, krene Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu« (Lk 9,15). Ali ipak odlazi, na taj put ga vodi ljubav i poslušnost prema Ocu, kao i neizmjerna ljubav prema ljudima, jer zna da je to jedini način da otkupi čovjeka.
Klicanje svjetine na samom ulasku u Jeruzalem jasno otkriva da oni u njemu vide Mesiju: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama« (Lk 19,38). No, ovo klicanje nije moglo zavarati Isusa, on je potpuno svjestan da se ne uklapa u narodnu sliku Mesije i da će vrlo brzo uslijediti odbacivanje. On se ni ne pokušava uklopiti u tu sliku, pa u grad ulazi ponizno jašući na magarcu, a ne ponosno na konju kako bi više odgovaralo Mesiji kakvog su Izraelci očekivali. On je ponizni Sluga Jahvin koji na sebe uzima grijehe svijeta, a kojeg naviješta prorok Izaija (usp. Iz 50,4-7). Narodu nije dugo trebalo da shvati kako su njihova očekivanja iznevjerena. I tada, umjesto da promijeni svoje mišljenje i prihvati Mesiju, oni ga odbacuju na najokrutniji način ne zapitavši se jesu li pogriješili. Tako je oduševljeno klicanje zamijenjeno okrutnim povicima: »Raspni, raspni ga!« (Lk 23,21-23).
Dok se čudimo ovom narodu i pitamo kako su mogli odbaciti Božjeg Sina, zapitajmo se kako smo ga mi mogli odbaciti. Kao nekad Izraelci, tako i ljudi danas imaju neke svoje slike Boga, imaju neka svoja očekivanja. Kada shvate da je Bog drugačiji, da djeluje drugačije od onoga što čovjek sebi zamišlja, odbacuju ga, jer nisu dovoljno otvoreni za nevjerojatnost Božjeg djelovanja. Poput Isusovih suvremenika, ni današnji čovjek ne želi odbaciti svoje slike i prihvatiti pravog Boga koji, upravo po tome što se ne da smjestiti u okvire ljudskih očekivanja, pokazuje svoju svemogućnost i ljubav prema čovjeku.
Služenje
Ništa što se Isusu dogodilo posljednjih sati njegova života nije slučajno, nije splet nesretnih okolnosti, nego sastavni dio Božjeg plana spasenja. Smisao svega onog što ga čeka on svojim učenicima otkriva na posljednjoj večeri kada je nad kruhom rekao »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje« (Lk 22,19), a nad vinom »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva« (Lk 22,20). Na taj način Isus je svoju smrt protumačio kao svjesno prihvaćanje žrtve za ljude. Luka spominje kako su se u tom času učenici počeli prepirati tko je veći među njima, na što ih Isus poučava da je smisao njihovog života u služenju drugima, kao što je i on sam došao na svijet da bi služio čovjeku: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj« (Lk 22,25). Učenicima u tome upravo on, njihov Učitelj, daje primjer kako se služi ljudima, jer Isus u tom služenju ide sve do smrti.
Živjeti za druge, služiti im i zaboravljati na sebe radi njih jedan je od najtežih zahtjeva koje Isus pred nas stavlja, osobito kada je riječ o ljudima koji nam nisu posebno dragi, koji su nam nešto nažao učinili. No, kršćanin vršeći ovaj zadatak ne smije praviti selekciju ni po jednom kriteriju. Nije je ni Isus pravio. On tako liječi uho sluzi velikog svećenika koji ga je došao uhititi, moli s križa za one koji su ga razapeli pronalazeći opravdanje za njihove postupke: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine« (Lk 23,34). Kristova ljubav i služenje ne poznaju granice. Tim se primjerom trebaju voditi svi kršćani.
