Čovjek nije ni dobar ni loš. Od iskona, bori se sam sa sobom, za i protiv sebe, ukliješten između ushita stvaranja i poražavajuće (nad)moći razaranja. U ispitivanju tih (božanskih?) mogućnosti, svaki gledatelj za sebe je pronalazio poruke Shakespeare-festa. Primjerice, sljedbenici Marxa mogli bi se pozvati na njegovu tvrdnju prema kojoj: »povijest ne čini ništa, ne bije bitke, nije neka samostalna sila nad čovjekom, niti je prosto arena sukoba najrazličitijih ljudskih strasti«. Do koje mjere je ova tvrdnja, doista, bila primjenjiva u ovom podneblju, sukladno žuđenoj povijesnoj zbilji, svjedoči svakodnevica Subotice s njezine tri kazališne scene, od koje dvije s uspjehom djeluju do danas (mađarska i srpska), a ona treća (hrvatska), premda prva začeta – daleke 1747. – samo povremeno dobiva šansu zaigrati, pa se može reći: funkcionira u izraženom diskontinuitetu, te najčešće nezdravo – šuti. U međuvremenu, sredinom dvadesetog stoljeća (1945.), nova vlast je aktom o činu osnutka i službeno ovaj teatar prihvatila Hrvatskim narodnim kazalištem (Subotičko HNK), ali ne zadugo, ponovno ga zatomila, i sada ono već što dalje, sve dublje muči. I doista »ne bije bitke«.         
Stoga se i ovim radom (Idemo li večeras u kazalište?) pokušava usredotočiti pozornost najšire, a i stručne javnosti, pozivajući se na scensko-izvedbene značajke i važnost postojanja i djelovanja subotičkog HNK. Na učvršćenju identiteta publike i njegovanju cjelokupne kulture rubnih Hrvata, a osobito redovite, strateški i taktički dobro promišljene, svestrane uporabe hrvatskog jezika, priključujući se svojim prinosom visokim vrijednostima u kulturi, što su ih ovdje namrli i ubaštinili srpski, njemački, mađarski i svi drugi, poput i hrvatskog, također stoljećima, prisutni entiteti. Uvjereni smo da više ne mogu opstati bilo kakvi razlozi zbog kojih Subotica, neshvatljivo i nedopustivo dugo, nije imala u kontinuitetu svoje, stalne, gradske kazališne trupe na tri scene (odgovor na ovo traži poseban rad).
U tom kontekstu, valja podsjetiti, predstave izvedene na Shakespear-festu postavljene su gestom neskrivene radosti stvaranja, ali i opake slutnje, naviještajući nadolazak trusnih razdoblja, pa i tragičnog uzdrmavanja, preobražaja i teatarskih promjena, među ostalim i odlučnim napuštanjem kazališta/kutije, u kojem bi se ostvarila nužnost za drugačijom scenom, pa se valjda tako dogodilo, nimalo slučajno, umjesto borbe za kazalište kao nezaobilaznu instituciju kulture, njegovo ukidanje. Nakon Ristića i KPGT-a ostalo je kazalište, ali ne ono koje smo dugo i jedino poznavali nego drugačije, sa scenom na središnjem trgu, u Gradskoj kući, u Sinagogi, u Ciglani, na Velikoj terasi i Ženskom štrandu, u Palićkoj aleji… Isprve samo kao slutnja, a potom i spoznaja da razaranje kazališta treba pridonijeti njegovoj rekonstrukciji i obnovi što može pripomoći novoj viziji životne cjeline i njezina smisla za sve.
Moglo bi se, nadalje, reći Ristić u vlastitu stvaralačkom postupku, poput i teoretičara kulture i filozofa, Jacquesa Derrida, drži da dekonstrucijska djela u svom obliku prikazuju više mišljenja i značenja u jednom trenutku, čak i ako su ona, nerijetko, u uzajamnom konfliktu i suprotnosti, što ima za rezultat da se pri usporedbi dekonstrukcijskog i tradicionalnog čina i djela, pa tako i onoga scenskoga, mogu primijetiti i razabrati mišljenja i sučeljenosti što su ignorirani u djelu nastalom tradicionalnim postupkom stvaranja. 
Blizak postmodernističkim strujanjima Ljubiša Ristić poput i Jeana Baudrillarda, također teoretičara kulture i filozofa, koji na svojim počecima zastupa stajalište prema kojem se misao u Marxa tek neznatno razlikuje od kapitalističke misli, dapače, po njemu Marx u osnovi zauzima posve iste stavove kao i kapitalisti. Tijekom pretvorbi što ih je prošao i Ristić, ugledajući se na stanovita američka iskustva, pokušava stvoriti svijet stvarniji od stvarnosti, čiji su pripadnici i protagonisti (također prema Baudrillardu) fascinirani bezvremenošću, u pokušaju zamjene autentičnosti kopijom, realnosti njezinim supstitutom, dok sve više ljudi preko ekrana promatra spektakle, gdje ništa nije stvarno. I sve jeste!