Odmah ću objasniti nadnaslov Želim pisati o... Ima tema prema kojima gajim velike emocije, bujice osjećanja, doživljavam velika razmišljanja, volim polemizirati; o njima slušam, istražujem, njih živim, proživim i pišem o njima. I sve bi to bilo u redu da sam ja u tim temama stručna, ili postižem u njima zavidne rezultate, posjedujem o njima zavidna iskustva i znanja i bilo što što bi me regrutiralo za te teme. Ali, ne. Postoje te teme za koje nisam predodređena, a željela bih o njima pisati.
Prva od svih tema o kojima bih željela pisati je trčanje. Toliko jedna velika tema da zaista ne znam ni odakle početi. Zapravo počinjem od priznanja: ja ne volim trčati. I ne, ne bacam sada želju u vodu, niti se igram nečijim interesiranjem ali je istina da ne volim trčati. Volim sve u vezi s trčanjem i sve što poslije osjetim, ali dok trčim ne uživam nego se moje misli bore i samo otežavaju tijelu koje radi nešto za sebe.
Što mi je ovo trebalo? Koliko još? Da li stati kad već ne uživam? Hajde bar još jedan kilometar. O čemu li misle ljudi koji uživaju u trčanju? Hajde uživaj u ritmu daha. Hajde misli koliko je to dobro za tvoje srce, tijelo. Sigurno poboljšavaš cirkulaciju i duže ćeš živjeti ako trčiš. Onda rasprava sa samom sobom i prijekor zbog jedenja i pijenja i čekanje kraja trčanja i onog osjećaja zbog kojeg ću opet trčati.
Samo za taj osjećaj
Pa zašto onda trčim? Zbog osjećaja poslije, zbog tog divnog ritma nogama, zbog tog zajedništva cijelog tijela. Da oznojim misao. Zbog gužve na stazi i da bih bila sama. Tko nije trčao, ne može razumjeti to što pričam, a možda ne može ni onaj koji trči. Svatko ima neke svoje razloge, a moj je da me trčanje čini boljom; svaki put dobijem taj osećaj ponosa na samu sebe. Zadovoljstva.
I nije mi cilj naći razumijevanje među onima koji trče, niti ulaziti u rasprave. Želim samo privoljeti one koji se nećkaju i koji bi željeli početi, a ne usuđuju se i to prvenstveno jer su uvjereni da oni to ne mogu. E pa možete. Istrči ovog tjedna tri puta po pet minuta. Spor neki i lagani tempo. Pa sljedećeg tjedna pojačaj za dvije minute, pa onog tamo za još dvije. Za mjesec dana nećeš ni osjetiti da možeš trčati 15 minuta bez prestanka. Bezazlene dvije minute će brzo prijeći u pola sata i ti ćeš moći trčati pet kilometara. Pet veličanstvenih kilometara. Samo glava je naša granica.
Hajde da zajedno ne volimo trčanje
Pokazala sam sebi da mogu istrčati polumaraton (21,1 km). Nije to bilo odjednom, trenirala sam ali ne ni predugo.
Skinula sam kile. Nekako uvijek ti kilogrami. Bila je ovo s trčanjem borba, jer kilogrami smetaju koljenima, a u trčanju se to još više osjeti. Ali kad ne voliš trčanje, a trčiš i znojiš i uspijevaš, šansa da ćeš se najesti kasnije je ravna nuli.
Upoznala sam sjajne ljude. I svi okupljeni oko ideje da trče. Svatko sa svojom idejom, željom, brzinom i strašću, a svi na istoj stazi.
Otkrila divna mjesta. Utrke se organiziraju po divnim destinacijama i ovaj vid putovanja – putovanje na utrke je divan aktivni turizam koji mi godi. U posljednje vrijeme mi je čak to i vodilja: idem trčati u mjesta po kojima nisam trčala. Trčali smo na Hvaru, u Madridu, Ljubljani, Vršcu, Apatinu... A ovog tjedna trčimo i timski, ali to otkrivam u sljedećem broju.
Mislim da sam ovu temu tek načela i da imam još svašta napisati i kazati. I baš zato želim pisati o trčanju.
Nastavit će se...
Gorana Koporan
