Sombor je ovih dana zatrpan otpadom. Ali doslovce. Ulice pune granja, šuta, kojekakve starudije i svega drugog što se nagomilalo u šupama i dvorištima. Prosto je nevjerojatna ta količina otpada; da se čovjek upita gdje to sve stoji i koliko je vremena trebalo da se »nataloži« toliko smeće. U svakoj kući. Usprkos tome što iz tjedna u tjedan iz istih tih kuća komunalci odvoze i po nekoliko kanti kućnog otpada. Odmah da se razumijemo: to što su ulice pune, bolje je reći zatrpane otpadom, ne znači da su Somborci naprasno postali neuredni i da će pod svoje prozore tek tako izbaciti svu starudiju koju su godinama slagali u garažama, šupama, dvorištima. Naravno da nisu. Samo koriste blagodati akcije Mjesec čistoće, a tijekom te akcije ograničenja nema – komunalci nose sve, pa makar to bilo i nekoliko kubičnih metara šuta, stare cigle, tko zna kada odbačeni ormari, kućanski aparati. I tako iz godine u godinu, a čini se svake godine te gomile smeća su sve veće. Kao da ne radimo ništa drugo već 365 dana u svojim kućanstvima samo proizvodimo smeće. Od plastičnih boca, bez kojih se danas ne može zamisliti ni kupovina mlijeka, staklenih boca, koje su također postale ambalaža za jednokratnu uporabu, kućanskih aparata kojima je istekao programirani (kratak) vijek trajanja… I sve to, bez pardona, zavitlat ćemo u smeće, pa na ulicu, pa na gradski deponij. A onda godine, desetljeća, stoljeća dok priroda to ne »sažvaće«. Ako se uopće ikada i uspije izboriti s tim. Dok je iznova i iznova doslovce zatrpavaju nove i nove gomile smeća. Sve veće i veće. I gdje je tu kraj? 
Da se ne dogodi kao u onoj vijesti o kitovima koji su s planktonima progutali desetke kilograma plastike odbačene u more. Da se ne dogodi da na našim njivama povrće raste ispod plastičnih boca i vreća, da ribiči udicu zabacuju tek kada kanal raščiste od plutajućeg otpada... Da se ne dogodi? Pa već se događa. 
Z. V.