Jeste li proteklih dana imali potrebu pozvati broj 194? Ako jeste, i sami znate koliko ste čekali i kako je sve prošlo. Ako niste, kažite hvala Bogu i zamolite Ga da vam i ubuduće da dobrog zdravlja. Jer, sigurno ste već čuli – nije ovo baš tako veliki grad – da je značajan dio vozača Hitne pomoći na kolektivnom bolovanju.
Događa se, eto, ono što je taštiji dio mene predvidio prije tri tjedna: vozači Hitne pomoći prepisali su recept od svojih kolega iz Subotica-transa i »tihim štrajkom« žele doći do viših plaća, koje u ovom trenutku ne dosežu ni 30.000 dinara! Oni zlonamjerni, koji će se pozvati na isti tekst pod nazivom »Bajka o Subotica-transu«, prozvat će me da sam pogriješio adresu, jer sam u svojim predviđanjima novu vrstu štrajka odaslao prema djelatnicima Čistoće i zelenila, Dimnjačara i Toplane na što će inatni dio mene odgovoriti da ako se nešto još nije dogodilo, ne znači da i neće, te da je bitno da je pogođena suština a ne forma.
Ali, šalu na stranu, jer stvar je sve drugo samo ne smiješna.
Riječ je, naime, o dvije suštinske stvari koje se jednako tiču i Subotica-transa i Hitne pomoći i Zoološkog vrta (i dio njihovih radnika je na bolovanju!), kao i svih drugih poduzeća u kojima su svi radnici na broju i živi, zdravi i veseli svakodnevno rade. Prva od tih dviju stvari svakako je ta da su ovdašnji radnici, za sada pretežno vozači, pronašli nov, elegantan i po nekim svojim značajkama čak i dostojanstveno-gospodski način vođenja borbe za svoja prava. Nema više šačice ljudi u centru grada s kartonskim transparentima i jednog od njih koji nešto viče kako bi izazvao kratkotrajnu pažnju nezainteresiranih (i nesolidarnih!) prolaznika; nema više ni okupiranja upravnih zgrada pred kojima se odvija isti scenarij dok predstavnik radnika vodi uzaludnu bitku s rukovodstvom tvrtke. Ne. Sada se to odvija tako što se ode kod liječnika, kaže mu se što nije u redu i s potvrdom o bolovanju vrati se doma umjesto na posao. Jer, tko će još dirati bolesnog radnika? Ako ih je u tom trenutku više, tim gore po kolektiv, posebno onaj njegov zdravi dio. Pitanje je samo kada će »druga strana«, poslodavci dakle, pronaći kontralijek za ovu vrstu bolesti i kako će on izgledati, jer, po svemu sudeći, simptomi su takvi da lako može prijeći u epidemiju.
Druga suštinska stvar tiče se samih radničkih prava, odnosno onoga što svakoga tko je zaposlen najviše zanima – plaća. Uzmemo li čak u obzir sve faktore koji na nju utječu: školsku spremu, koeficijente, uvjete rada, stimulacije, minuli rad, poslovanje poduzeća... pa sve do činjenice da smo kao država i društvo siromašni, opet na koncu ostaje iznos od 30.000 dinara (oko 250 eura) kao nešto što je nedostojno i ponižavajuće prema čovjeku i njegovom radu, te pitanje može li se (i kako) s takvim primanjima živjeti? Osobno nisam u dilemi imaju li poslodavci lijek za ovu vrstu sindikalne bolesti, jer je on odavno izumljen – otkaz zbog simuliranja. Međutim, u postojećoj situaciji opet se postavljaju bar dva pitanja: kako kolektivno simulantima i prevarantima proglasiti one bez kojih ne možeš, a do drugih teško možeš doći, pri čemu si još i sam svjestan da im ne nudiš ništa drugo do li bijede? Umjesto otrcanog, neinventivnog i samo po sebi podrazumijevajućeg zaključka »vrijeme će pokazati«, poslužimo se za kraj njegovom elegantnijom inačicom: rješenje je u istrajnosti i strpljenju. Nedavni primjer Subotica-transa to zorno dokazuje. Eto ih opet na ulicama grada: svi zdravi i svi voze. Naravno, s nešto punijim lisnicama.
Z. R.