U suvremenom svijetu ne prođe ni jedan dan, a da se ne skreće pažnja na neke probleme, pa tako imamo dan borbe protiv pušenja, pa dan Alzheimerove bolesti, pa dani raznih »nepravdi« poput početka NATO bombardiranja itd. Nedavno, točnije 28. ožujka, u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu održana je mala svečanost povodom Dana ovog kazališta. Zapravo, ovaj datum je dan otvaranja nakon mnogo selidbi stalne kazališne zgrade. Službeno, Srpsko narodno pozorište (SNP) je osnovano 28. srpnja 1861. godine, ali bez stalne vlastite zgrade, zato je SNP ustvari bila jedna »putujuća trupa«. Istina, prvi pokušaj osnivanja glumačke družine u Novom Sadu dogodio se 1938. godine pod imenom »Leteće diletantsko pozorište«, također bez zgrade, zato se trupa ubrzo i raspala. Prvi upravnik novog sada već letećeg profesionalnog ansambla SNP-a bio je Jovan Đorđević, do 1867. godine, kad je na poziv kneza Mihaila Obrenovića njegova družina održala kazališnu predstavu u jednoj kavani. Knjaz je toliko bio oduševljen predstavom da je ponovno pozvao SNP i ponudio im je izgradnju stalne kazališne zgrade u kojoj će moći igrati svoje predstave. Đorđević je prihvatio poziv i s polovinom ansambla odlazi u Beograd i osniva današnje Narodno pozorište. Iste godine su počele pripreme za gradnju jednim simboličnim činom. Porušen je dio »turske varoši« i tzv. Stambol kapija čiji ostatci su ugrađeni u temelje novog Talijinog hrama. Tom gestom knjaz je i simbolično prekinuo s Istokom i okrenuo se Zapadu (Austriji). Zbog ove orijentacije ubijen je u Košutnjačkom parku 1868. godine. Ovaj atentat nije zaustavio gradnju i sljedeće godine je otvoreno Knjaževsko narodno pozorište. Kada sam ovo pročitao, sjetio sam se da su subotički nogometaši s Ivanom Sarićem, također na poziv jednog drugog Obrenovića, Aleksandra, 1900. otišli u Beograd da mu pokažu novu igru – nogomet. Nažalost, kasnije je i on surovo ubijen zajedno sa ženom. Iz ovih par događaja vidi se da su između tadašnje »Vojvodine« i Srbije bili dobri odnosi i praktično naši pretci su »izvozili kulturu« na balkanske prostore.
Subotičko kazalište
Stalna kazališna zgrada u Subotici počela se graditi 1845. godine po projektima tadašnjeg glavnog gradskog arhitekta Jánosa Skultetyja, zajedno s jednim hotelom na mjestu nekadašnje Velike gostione u čijoj su sali gostovale razne glumačke trupe. Gradnju su prekinuli revolucionarni događaji u Mađarskoj, čiji rezultat je bio stvaranje okruga »Srpska Vojvodina i Tamiška banovina« (1847. – 1860.). Teritorij našeg grada potpao je u ovaj okrug, što nije spriječilo daljnju izgradnju kazališne zgrade, koja je nastavljena 1853. godine, da bi koncem sljedeće bila održana prva predstava na mađarskom jeziku. Prvu predstavu na srpskom jeziku održao je SNP 1861. godine. Znači, prva stalna kazališna zgrada u Srpskoj Vojvodini izgrađena je u Subotici, gdje je održana i prva predstava na mađarskom jeziku. Prva profesionalna srpska kazališna družina SNP skoro od stvaranja redovno gostuje s 20 predstava u našem gradu. Ako želimo malo pretjerati, možemo kazati da je SNP u Subotici na neki način imalo stalnu zgradu, jer je u Novom Sadu tek 1871. godine izgrađena tzv. Građanska dvorana, gdje je bilo i sjedište SNP-a. Varoška općina je nakon isteka ugovora 1892. porušila ovu građevinu i glumci su se opet našli na ulici. Nako tri godine dobili su u poklon od Lazara Dunđerskog »Dunđerskovo pozorište«. Ova zgrada je stradala u požaru 1928. godine i SNP je opet ostalo bez svoje zgrade. Tek za vrijeme socrealizma, kada je Vojvodina bila najsamostalnija, dobila je stalnu zgradu.
Dvanaesta jubilarna godina
Prva kazališna zgrada na teritoriju današnje Republike Srbije već se adaptira, rekonstruira i dograđuje – jubilarno dvanaestu godinu. Ako sudimo po primjeru zgrade SNP, još dugo godina radovi se neće završiti. Beogradsko Narodno pozorište (prije rata Kraljevsko) već davno je adaptirano i dograđeno, bez rušenja glavne scene i sale. Usporedbe radi u SNP-u ima Velika scena s 940 mjesta, Mala scena s 373 mjesta i Komorna scena sa 118 sjedišta. Slično (megalomanski) je planirano i »Novo subotičko kazalište« s tri scene, formalno za tri ansambla: na srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku. U proteklom razdoblju odustalo se (za sada) od komorne (hrvatske) scene; zarad kina. Kako ja vidim, Vlada koja nam »daje« i naše novce, nije baš velikodušna. Primjera radi, nisu u stanju popraviti stubište »privremenog gradskog kazališta« (opet usporedbe radi, slično je i ispred ulaza u SNP). Možda planiraju ovako: dok se zgrada završi, možda neće ni trebati glumačka trupa na hrvatskom jeziku (nitko ne radi na tome), a ni mađarska scena nije baš sigurna, jer neće biti dovoljno gledatelja. Eto malo male kulturne povijesti ove naše regije.
