Skloni smo osuđivati. Ponekad nam je pokazivanje prstom u tuđi grijeh krinka pod kojom skrivamo vlastiti. Potraga za »velikim grješnicima« pomaže nam da svoje grijehe opravdamo pod izgovorima kako nisu tako veliki i strašni, jer ima toliko gorih od nas. No, prokazivanje grješnika, upiranje prstom u tuđe slabosti i osuda nije naše kršćansko poslanje. To se čak protivi svemu što nas Isus uči i od nas očekuje.
Farizeji i preljubnica
Susret Isusa i preljubnice koju farizeji žele kamenovati (usp. Iv 8, 1-11) jedan je od najljepših primjera Božjeg milosrđa, ali i Isusovog stava prema ljudskoj sklonosti da osuđuje druge. Farizeji i pismoznanci, o kojima već znamo da sebe smatraju pravednicima, boljima i vrjednijima od drugih, dovode pred Isusa ženu zatečenu u preljubu, ali ne samo jer ju žele osuditi pozivajući se na Mojsijev zakon nego i da iskušaju Isusa, jer traže nešto zbog čega bi i njega mogli osuditi. Naravno da će njihovi pokušaji neslavno završiti, jer Isus je Sin Božji koji ne može nasjesti na ljudske provokacije te će ih omesti u njihovom naumu. On donosi ljudima Božje milosrđe.
Teško možemo pretpostaviti da farizeji i pismoznanci nisu dobro poznavali Mojsijev zakon, a u tom zakonu stoji da jednaka kazna ide i muškarcu i ženi zatečenima u preljubu. Ipak, oni su muškarca oslobodili svake krivnje i sve svalili na ženu, iako ona sama ne može biti kriva za takav grijeh. Zato Isus ne odgovara odmah na njihovo pitanje: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« (Iv 1,4-5) nego piše nešto po tlu, dajući im vremena da razmisle o svojem postupku. Ipak, trenutak tišine nije im bio dovoljan da uvide koliko je loše to što čine nego im Isus mora pomoći da shvate svoju grješnost i odustanu od prvobitne namisli.
On, iako Sin Božji, nikome ne sudi, nego ostavlja čovjeku da sam uvidi svoju grješnost. Zato se on prvo »razračunava« s farizejima i pismoznancima, u želji da njima, koji misle da su najpravedniji, otvori oči te shvate da se i sami imaju itekako za što kajati: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen« (Iv 8,7). On ne želi nikoga prozivati, ni u koga upirati prstom kao što su to oni učinili nego se saginje i nastavlja prstom pisati po tlu, ostavljajući svakome da sam procijeni je li grješan ili nije. Naravno, nema čovjeka bez grijeha, koliko god on sebe smatrao pravednikom. Tako farizejima i pismoznancima nije bilo teško shvatiti da zbog slabosti i mana koje posjeduju ne mogu osuđivati, jer i sami griješe. Isus je postigao svoj cilj, nitko nije bacio kamen. Tužitelji su shvatili da ne mogu tužiti i otišli su.
No, to nije bio jedini Isusov cilj, morao je ženu nečemu poučiti. Zanimljivo je da on nju ništa ne ispituje o njenom grijehu, ne želi znati nikakve pojedinosti. Čak je ni ne pita je li istina sve to za što je optužuju nego joj govori: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti« (Iv 8,11). Ovdje se potvrđuje ono čuveno »Bog ne osuđuje grješnika, nego grijeh«. Za grješnika je on pun milosrđa i praštanja, ako je spoznao svoju grješnost i pokajao se. Ali, bitna je i odluka da neće više griješiti. Isus je tako ženi pokazao koliko je Bog milosrdan, no potrebno je da odbaci svoju grješnost i nastavi drugačije, jer Bog ni jednom raskajanom grješniku nije uskratio svoje milosrđe, on je sama dobrota i ljubav.
Ne budimo kao farizeji
U ovo vrijeme, kada se većina priprema za velike ispovijedi pred Uskrs, potrebno je u svoje srce zaviriti u svjetlu upravo ove zgode iz Ivanovog evanđelja. Bogu je važno da uočimo vlastite grijehe, a ne tuđe. Isto tako, ne možemo se uspoređivati s drugima, procjenjivati njihovu grješnost, pa se onda pravdati kako smo mi dobri, jer smo bolji od njih. Ostavimo se drugih, ono što kod njih vidimo nikako nije sve što oni rade i osjećaju, a ni ne trebamo sve o drugima znati. Bog zna. Prema tome, ne možemo i ne smijemo drugima suditi, jer tko je od nas bez grijeha. A često se u napasti osuđivanja nalazimo baš u ove svete dane kada Crkvi priđu i oni kojih inače nema. Klonimo se te napasti i budimo radosni zbog svoje braće u nadi da će se možda baš u ove dane dogoditi promjena, te nastave dolaziti i nakon Uskrsa.
I na kraju, kada se preispitamo temeljitim ispitom savjesti, nemojmo pasti u očaj. Sjetimo se Božje ljubavi i milosrđa te nastojmo živjeti obećanje »čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da više neću griješiti«.
