Školske sestre trećeg reda svetog Franje, koje su proteklih 90 godina boravile u Zemunu, vraćaju se u svoju matičnu provinciju u Sloveniju. Zgrada samostana koja se nalazi u Karađorđevoj ulici broj 9 u Zemunu, odlukom poglavara iz Slovenije je prodana, a dvije redovnice, sestra Zora i sestra Ozana napustile su Zemun. Ovom odlukom misija ovog svetog reda u Srbiji, redovnica koje su cijeli svoj život posvetile u najvećoj mjeri pastoralu i školstvu, se završava. Nažalost, kako su nam i same potvrdile, nije moglo drugačije. Redovnica je sve manje, pomlatka nema, a njih dvije nisu više u mogućnosti brinuti se same o samostanu.

Sve je manje redovnica

Samostan svetog Franje slovenske provincije bio je jedini samostan koji je do ove godine djelovao na prostoru Srbije. Školske sestre u Zemunu djeluju od 1927. godine, kada su na poziv profesora svećenika Gunčevića došle u taj grad, gdje su skupa sa svećenikom izgradile samostan i školu, gdje se održavao vjeronauk za najveći broj djece u Srijemu. Samostanska kapela posvećena svetoj obitelji nalazila se u drugoj zgradi Hrvatskog katoličkog doma koja im je svojevremno oduzeta, gdje se nalazila i prva sestrinska škola u Srbiji, vrtić, domaćinska i muzička škola, gdje su se održavale i ostale pastoralne aktivnosti. Sestra Zora u Zemun je iz Pančeva došla 1982. godine kada se u njemu nalazilo 15 sestara. One su u to vrijeme u samostanu predavale muziku i strane jezike, dok je ona zajedno s drugim sestrama obrađivala vrt. Najteže im je bilo ratnih devedesetih godina kada su mnoge sestre, ali i mnogi župljani, otišli iz Zemuna. No, unatoč teškim okolnostima, ostale su u Zemunu iako ih je iz godine u godinu bilo sve manje.
»Nažalost, sve nas je manje. Nema zvanja, mi smo sve starije i napuštamo Zemun u kojem su sestre našeg reda djelovale više od 90 godina. Bavile smo se s djecom i najviše smo bile angažirane u školstvu, ali smo bile aktivne i u župama, bolnicama, u mnogim gradovima u Srbiji. Ne odlazimo zbog politike, jer crkva nema ništa s tim. Odlazimo zbog toga što nas je sve manje. Nas dvije ne možemo same održavati samostan, a nemamo toliko ni financijskih sredstava da bismo se mogle same izdržavati. Ostale smo same, jer su druge redovnice otišle ranije u Sloveniju u njihovu matičnu provinciju. A sada ćemo im se i mi pridružiti«, kaže sestra Zora.

Zahvala Majci Božjoj

Sestra Ozana ove godine je proslavila 60 godina redovničkog poziva.
»To je tako brzo prošlo, kao jedan dan. Uvijek sam bila vrijedna redovnica. Drago mi je što sam imala priliku raditi u bolnici i u župi u Zemunu s ljudima, a najdraže mi je što sam i pored rada u bolnici radila i katehezu s djecom: u Leskovcu, Nišu, Prokuplju... Ta djeca su danas odrasla, ali me nisu zaboravili i još uvijek sam s njima u kontaktu«, kaže sestra Ozana, dodajući da će je samo lijepe uspomene vezivati za Zemun, gdje je provela proteklih 12 godina.
»Prije toga provela sam 16 godina u Boru, a zatim 30 godina u Nišu. U Zemunu sam radila kao sakristijka, pomagala sam župniku, imala razgovore s ljudima i to mi je bio posao. Bilo mi je jako lijepo u Zemunu i bila sam zadovoljna. Svoj rad sam posvetila Majci Božjoj, jer ona mi je uvijek bila blizu, od mog rođenja do danas i znam da će me ona pratiti tamo kamo ću ići.« 
Prisjeća se sestra Ozana sretnih vremenena, kada su se cure češće odlučivale na redovnički poziv i kada ih je bilo mnogo više.
»Kada sam došla u Niš kao kandidatkinja, a to je bilo odmah poslije osnovne škole, sestre su me prihvatile kao da sam njihovo dijete. Tada nas je bilo mnogo više. Nakon dvije godine poslali su me u Beograd na Blagovijest gdje sam radila godinu dana. Nakon toga sam premještena u novicijat u Pančevo, a potom su me poslali u Bor da završim bolničarsku školu. Voljela sam djecu i više bi mi odgovaralo da sam radila u vrtiću. Ali Bog je htio ovako, imao je svoje druge puteve i sretna sam što sam mogla pomagati. Oduvijek sam mislila da smo svi zemljaci bez obzira na vjeru i naciju. Mene to nije interesiralo i bila sam sretna ako sam mogla pomoći. Danas je problem što u obitelji nema djece. A kad nema djece, nema ni svećenika, nema ni redovnica niti redovnika. Bilo je mnogo lakše mojim roditeljima da mi dopuste da izaberem redovnički poziv, jer nas je bilo 11-ero djece.  Danas je sreća ako roditelji imaju jedno dijete i onda se teško odlučuju da to dijete daju Bogu, premda je i to dijete dao Bog. Ali čovjek je sebičan i želi ga zadržati za sebe.«
Župljanima u Zemunu sestra Ozana ostat će u lijepoj uspomeni. Zahvaljujući njoj, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije uvijek je blistala, a svake godine prilikom obilježavanja Dana državnosti Hrvatske sestra Ozana je izrađivala šahovnicu od cvijeća, koju je predavala veleposlaniku. Kako nam na kraju razgovara kaže, najsretnija je kad usrećuje i pomaže drugima.
»Za obilježavanje Dana državnosti bilo mi je jako lijepo, jer sam imala tu sreću da sam uvijek mogla napraviti šahovnicu od cvijeća i predati je našem veleposlaniku. To je bio zaista lijep doživljaj. Najveći čovjekov dar je imati osjećaj za pomoć. Kada čovjek sebe zaboravi, a može drugome pomoći tada je najveća sreća. Svaki put kada sam nekom pomogla, u tom trenutku su mi i moji najmiliji javili da je i njima netko pomogao.«
Nažalost, sveti red školskih sestara svetog Franje od ove godine više neće postojati u Srbiji. Svoju misiju ove dvije sestre nastavit će u svojoj matičnoj provinciji u Sloveniji, pomažući drugima onako kako su to desetljećima činile na ovim prostorima.
S. D.