Za 52 dana Shakespeare-festa na Paliću (25. lipnja – 15. kolovoza 1986.) izvedeno je sedam premijera, dočim je od rujna prošle godine subotička publika vidjela 43 nove predstave, uključujući u to i 17 premijera što su ih izvela dva ansambla Narodnog kazališta, a među njima i sedam tijekom Shakespeare-festa. Palićki festival, po riječima Ljubiše Ristića, ni jednog se trenutka nije nadmetao s ostalim jugoslavenskim ljetnim festivalima. Ovo je razumljivo, a razlika bitna: budući da su oni u Dubrovniku, Splitu ili Ohridu, pretežito turističko-ambijentalni programi u kojima je kulturni sadržaj do određene mjere podređen potrebama turističke ponude – i u tom su kontekstu teže podložni dubljim zahvatima i promjenama, a pogotovo glede otvorenosti za stvaralačka traganja i inovacije.  
K tomu, Shakespear-fest je bio i poprište nastavka procesa promjena što ih već deset mjeseci provode u subotičkom kazalištu. Spomenute i druge okolnosti bitno su utjecale i na način pripreme festivalskih postavki Shakespeare-festa, pa su se predstave sklapale za dva-tri tjedna, pa čak i od toga kraće. Upućeni vele, u po nečemu, ovo podsjeća na način rada pojedinih zapadnoeuropskih kazališta u kojima se za toliko, ili još kraće vrijeme, postavljaju predstave, što u svakom slučaju podrazumijeva da glumci dolaze s naučenim tekstovima, a za ostalo, dok predstava ne zaživi, čeka ih savršeno organiziran prihvat i potpora. Na Paliću baš nije bilo sasvim tako. Događalo se i da izvođači dobiju tekst bezmalo uoči premijere, a većina je glumaca sudjelovala u dvije-tri predstave, pa i u više od toga, što znači da je trebalo svladati poprilično scenskog štiva i udovoljiti zahtjevima različitih redatelja, prilagoditi se mogućnostima Ljetne pozornice, Velike terase ili Globa itd. 
Kazališni model koji Ljubiša Ristić više od jednog desetljeća sustavno i prometejski uporno zagovara i promiče diljem Jugoslavije uz koreodramski i redateljski prinos Nade Kokotović i angažman mnoštva suradnika iz zemlje i svijeta lišen je tereta raskošne (bezrazložne?) ljepote (razložne?) bezidejnosti i (bespovratne?) oronulosti građanskog kazališta koje se već poduže (i bolno!) guši u zrakopraznom prostoru, napose upitnog »estetiziranja« i sve nepodnošljivije dosade. Umjesto uzaludnog inoviranja i nijansiranja estetske, ideološke i političke potrošenosti, što je pružilo korijena i u subotičkom kazalištu, zakoračilo se u traženje novih formi i sadržaja, u nova čitanja, uz nerijetko radikalne zahvate, sukladno novom dobu i naslućenim mijenama u dolasku. 
I umjesto ljetnoga odmora subotički kazališni ansambli, ojačani gostujućim glumcima i redateljima ispituju sudbinu pojedinih entiteta i zajednica naspram života pojedinca, koji se doima otuđenim, osamljenim i unesrećenim sred svijeta ogrezlog u društvenim raskolima, ekonomskim, nacionalnim, nacionalističkim, rasnim i vjerskim netrpeljivostima, u svijetu zagađenom manipulacijom i represijom, a nadasve zloupotrebom vlasti. 
Kroz novi se kazališni model gledatelju ne nameće način života, ne nude mu se gotovi odgovori već se on potiče da ustrajno postavlja pitanja sebi i društvu, a to je, nema sumnje, njegova najveća vrijednost, jer je jedan od uvjeta širenja polja ljudske slobode. A da se čovjek ne bi utopio u tuposti svakodnevice, neprestano mora poricati život kakav jest, odričući se suhoparne, jednoznačne razboritosti, prizemnih ciljeva ili uzaludne težnje za perfekcijom, odbacujući shvaćanje da nešto više jest ukoliko je savršenije, jer je takav zahtjev neodrživ u svijetu u kojem se nikad ništa ne ispuni niti išta dođe do kraja; uvijek se novi glasovi, zbunjujući, umiješaju u zbor onih što su već ranije zazvučali. Sve se sliva i stapa, bez prepreke, u nečistoj mješavini; sve se razara i razbija, nikad ništa ne procvjeta do stvarnog života  [Gy. Lukács, Metafizika tragedije, Beograd 1984.]. U takvoj rasvjeti odluka da se za ljetni kazališni festival na Paliću pripremi izbor premijera prema djelima W. Shakespearea, pod motom: »Smrt tragedije ili Shakespeare pred slikom raspadnutog svijeta«, ima vrijednost jedne Zaratustrine tvrdnje i jednog pitanja: »Čovjek je nešto što treba da bude prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali?« [F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 1985.].