Ovih dana bili smo svjedoci objavljivanja jedne, za (ne samo) Subotičane vrlo prijemčive vijesti u brojnim tiskanim i elektroničkim medijima: rekonstruirat će se senćanska pruga! 
Naime, kako je priopćeno iz Infrastruktura Železnica Srbije, 1. travnja tekuće godine na željezničkoj stanici Subotica počinje rekonstrukcija regionalne jednokolosiječne, neelektrificirane pruge Subotica – Senta u dužini od 38,5 kilometara. Radovi će trajati 270 dana i planirano je da budu završeni do kraja 2019. goodine (hoće li to biti božićni ili novogodišnji poklon Železnica Srbije sjevernoj Bačkoj?), a vrijednost radova je oko 2,5 milijardi dinara. Sa sadašnjih 10-30 km/h rekonstrukcijom će biti omogućena brzina od 80 km/h, a povećat će se i »nosivost« pruge na 22,5 tona masivnosti po osovini. Nadalje, u daljem tekstu priopćenja stoji da su pet lokalnih samouprava u Vojvodini – Subotica, Senta, Čoka, Kanjiža i Kikinda – potpisali ugovor sa željezničkom kompanijom za prijevoz putnika Srbija voz o sufinanciranju željezničkog prijevoza na pravcu Subotica – Kikinda, što će pridonijeti povećanju broja vlakova i putnika na ovoj relaciji, te da je prijevoz robe najjeftiniji i najefikasniji željeznicom (sic! – otkrivena »rupa na saksiji«). Naglasivši značaj ovih radova napominje se da će obnovljena pruga biti i alternativni pravac odvijanja teretnog prometa za vrijeme izgradnje brze pruge između Subotice i Novog Sada.
Senćanska pruga izgrađena je 1889. godine. Posljednji puta je renovirana prije skoro 100 (slovima: sto) godina, negdje početkom dvadesetih prošlog vijeka. Inače su po pravilu radovi na rekonstrukciji pruga neophodni svakih 20-25 godina. Znači, ova pruga nadživjela je svoj vijek četiri puta!
Maćehinski odnos prema željeznici (a i njenom značaju), u ovoj zemlji je svima nama poznat: pruge u Srbiji su u izuzetno lošem stanju, pogotovo u Vojvodini. To ne treba da nas iznenadi. Između dva svjetska rata, poslije Belgije, Vojvodina je imala najgušću željezničku mrežu u Europi! Danas se to svelo na minimum. Sedamdesetih, pa i nekih osamdesetih godina prošlog vijeka u udžbenicima geografije (od osnovnoškolskih do fakultetskih, baš tako!) nalazila su se tumačenja da je to služilo za »izrabljivanje i odnošenje«, a ne za komunikaciju i povezivanje sa svijetom. E sad, blago nama – nema toliko pruga, nema (toliko) izrabljivanja i odnošenja!
Željeznica nije samo pitanje komunikacije nego i politike. Podsjetimo se samo kako je u tadašnju Kneževinu Srbiju stiglo čudo zvano vlak: na Berlinskom kongresu 1878. godine jedan od uvjeta koji su postavljeni za samostalnost kneževine bila je i izgradnja (u roku od tri godine) željezničkog pravca Beograd – Niš s krakom prema Solunu, odnosno Sofiji. Austrougarska je sklopila ugovor o gradnji željeznice preko Kneževine Srbije, a pregovarači su bili tadašnji srpski ministar vanjskih poslova Jovan Ristić i grof Gyula Andrássy. Knez Milan Obrenović je srebrnim budakom »udario temelj« radovima 3. srpnja 1881., a prvi vlak je svečano krenuo 15. rujna 1884. Taj datum se danas slavi kao dan željezničara. Te 1884. vlakovi su već uveliko tutnjali diljem Vojvodine...
April je dobio ime po latinskoj riječi »aprilis« što znači otvoriti, jer u tom periodu godine cvijeće cvjeta, otvaraju se pupoljci. Nadajmo se da će »pupoljak«, Senćanska pruga, procvjetati u obećanom roku sve do Sente na Tisi, a ne samo do onog našeg dijela grada koji također zovu Senta. Do tada, pošto vlak na ovoj relaciji više ne prometuje, može da se koristi autobusni prijevoz u organizaciji Srbija voza. Cijena karte u jednom pravcu je 185 dinara.
A. D.