Isusova prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu (usp. Lk 15, 11-31) jedna je od najpoznatijih kojom on otkriva veličinu Božjeg milosrđa spram nas grješnika. U teoriji svi uglavnom znamo da je Bog milosrdan i prašta grješnicima, ali u praksi koliko smo toga svjesni? Ipak, najprije moramo postati svjesni svoje grješnosti, kako bismo mogli iskusiti Božje milosrđe.

Od negativnog ka pozitivnom

Kada god slušamo neku priču, razdvajamo likove na dobre i loše. No, Isusova prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu nije tako jednostavna i zahtijeva od slušatelja da više puta prosuđuje ispravnost postupaka likova, a tako otkriva i mnoge svoje slabosti te postaje svjestan potrebe vlastitog obraćenja.
Na početku prispodobe mlađi sin traži od oca da podijeli imanje i njemu da što mu pripada. Ovaj zahtjev ne mora nužno biti loš. On je mogao biti izraz želje za osamostaljenjem s ciljem započinjanja samostalnog života, izraz želje stvoriti svoje imanje neovisno o očevom. No, vrlo brzo shvaćamo da to nije njegova želja. On hoće slobodu, ali ne zna što je ona, pa je na pravi način i ne traži. Prije svega ponizio je oca, jer se ponio kao da ga je otac sputavao i ograničavao, pa zarad slobode mora otići u drugu zemlju. A tamo gdje je otišao slobodu je mislio pronaći u rasipništvu i grijehu. I umjesto da je pronašao, on se zarobio u dugove i neimaštinu. Tek kada je toliko nisko pao da je bio željan makar hrane što su je jele svinje, postaje svjestan svoje pogrješke. Do tog trenutka on je u Isusovoj prispodobi negativan lik kojega u mislima svatko tko sluša prispodobu osuđuje.
No, dolazi do preokreta. Mlađi sin se pokajao i odlučio od oca tražiti oproštenje te da bude primljen nazad makar kao sluga, jer je svjestan što je učinio. Otac, pun milosrđa i ljubavi prihvaća sina raširenih ruku, dodjeljujući mu položaj u domaćinstvu koji mu kao sinu pripada, bez obzira na to što je učinio. Ocu je dovoljno što se pokajao i vratio.
Kao što je u prispodobi došlo do promjene kod mlađeg sina, tako novo svjetlo pada i na starijeg. Njega smo na početku držali za pozitivnog, jer ostaje uz oca i nastavlja vrijedno raditi na imanju. No sada kada se vraća njegov mlađi brat nakon što je proćerdao svoj dio, on ga ne prihvaća nazad. Bratovljevo kajanje za njega ne znači ništa, nego i ocu zamjera što prihvaća povratak mlađeg sina s tolikim oduševljenjem, te pronalazi razloge za prigovor kako je on tretiran u očinskoj kući prije bratovljeva povratka. Ovakvo ponašanje starijeg sina mijenja naš stav prema njemu. On najednom postaje negativan lik, kojem nedostaje ljubavi i razumijevanja, postaje onaj koji odbacuje svoga brata i ne poštuje svog oca.

Obratiti se

Kao što je u prispodobi došlo do preokreta, pa je loš postao dobar i obratno, tako se stalno dešava i u našim životima. Ono zbog čega smo ovu braću tretirali kao loše likove su njihovi grijesi. I kao što su oni bili malo pozitivni, malo negativni, tako svaki čovjek pada u grijeh i mora se truditi da se iz grijeha izdigne i postane »pozitivan«, tj. da se obrati i vrati Ocu.
Čovjek, poput mlađeg sina iz prispodobe, stalno teži za slobodom. Ne voli nikakve norme i zapovijedi, želi se osjetiti samostalnim, misli da je tako vrjedniji i uspješniji. No, ta želja nas često odvodi od Boga, jer odbijamo poštivati njegove zapovijedi i ono čemu nas on uči. A njegove zapovijedi nisu neke isprazne norme koje nas zarobljavaju nego putokazi koji pokazuju put istinske slobode, jer jedino što nas zarobljava je grijeh. Kada jednom u njega upadnemo, teško se izbavljamo; on nas vuče sve dublje u ono što ne želimo biti ni raditi. Jedino nas iskreno kajanje i molitva, te čvrsta želja i odluka da ćemo se vratiti na put Božjih zapovijedi mogu izvući iz ropstva u koje smo upali. Koliko je teško znaju svi koji su odlučili Bogu se vratiti. To je borba koju ne možemo voditi sami, nego s Bogom, u molitvi. Neće možda odmah uspjeti, ali ne smijemo odustajati, jer se Bog raduje našem povratku, kao ovaj otac izgubljenom sinu.
U povratku na pravi put sputavaju nas često odnosi prema drugim ljudima, što možda nismo ni svjesni. Skloni smo osuđivati, omalovažavati i ne davati bližnjima drugu priliku. Ako Bog prašta i daje svakom drugu šansu, tko smo mi da i dalje osuđujemo? Ako Bog ne osuđuje, nego prašta, tko smo mi da sudimo drugima, od kojih smo često i gori? Zato nemojmo biti poput starijeg brata, bez ljubavi i praštanja. O to se često saplićemo i u grijeh padamo, a da nismo ni svjesni.