Nakon premijere Richarda III. otpadaju sve eventualne dvojbe – u Subotici više nema kazališta. Dakako, onoga kojega smo predugo i jedino poznavali. Definitivno, je, i konzekventno, izdahnulo pod teretom raskošne, bezrazložne ljepote, razložne bezidejnosti i bespovratne oronulosti. Agonija je trajala bezmalo godinu dana, a kolaps se zbio u aleji Palićkog parka, u noći s 12. na 13. kolovoza 1986. godine. I svima je nakon toga laknulo, neovisno o ideološkim, estetskim i svim inim stajalištima. Iz višegodišnje kazališne dinamike, iz magme koju Ljubiša Ristić sa suradnicima već više od desetljeća, prometejski kotrlja diljem Jugoslavije, pa i svijeta, navedenoga se dana, ili ako baš tko hoće noći, rodilo nešto sasvim novo, drugo. Iz neprestanoga osporavanja građanskoga kazališnoga modela, koji se gušio u prostoru lišenom zraka a zasićenom pukim estetiziranjem, na kraju su se Shakespeare-festa, točnije nakon premijere Richarda III. uobličile potpuno drukčije kazališne mogućnosti o čijim dometima samo slutimo. U Shakespeareovu opusu Richarda III. je svirepi, krvavi koloplet, fuga zla, u kojoj pripadnici kuće Yorka stradavaju zbog ranije svoje istrebljivačke rabote spram lankastrovaca, što se, dakako, nadovezuje na prethodne zločine yorkista. I nikako da se prekine lanac odmazde, i nema matere koja bi rodila hrabra i umna čovjeka koji bi izrekao besu, označivši kraj engleske varijante kraljevske krvne osvete. Nad ovim Shakespeareovim tekstom Ristićeva kazališna imaginacija krenula je prema takvim zahvatima koji pokazuju kako su ideje predloška bjelodane i određene, a medijske mogućnosti onoga-što-je-zamijenilo-kazalište, uistinu neiscrpne, prema tome i nepredvidive. Pa je, tako, discipliniranom, dobro uvježbanom čovjeku-glumcu, kojem je uz mnogo muke pošlo za rukom odbaciti svoje Ja, za nagradu omogućeno vratiti se sebi i vlastitoj spontanosti, improvizaciji koja je važan, vitalan čimbenik svakog umjetničkog čina. Trajno i Prolazno, žestoko su upućeni jedno na drugo, i premda se nikada ne bi trebali doticati, jamačno se neprestano prožimaju. Iza te nezaobilazne i nezaustavljive upućenosti ostaju pokreti, riječi, slike, vizualni simboli, zvuk, svjetlo, sinergija koja mijenja svijet. U tim je pra-sastojcima, klica: drugačije mišljenje kazališta i, dakako, života. U Ristićevu Richardu III. svijet varniči između Crnog i Bijelog anđela, koji se ukazuje tek na kraju puta iza zastrašujućega hoda smrti i ništavila, duž najljepšega i najmračnijega palićkoga drvoreda. Crni anđeo (Richard) guta sve na svom putu, ispod njegovoga crnoga plašta, u vatrenom tragu kojega ostavlja iza sebe, nestaju ljudi, država, povijest, uljudba. Ostaje samo pepeo iz kojega se za početak rađa Bijeli anđeo (Richmond) koji poput slobodna čovjeka vodi konja, nudeći ga kao iskupljenje – i kaznu! Nevolja je, dakako, u tome što će i Bijeli anđeo, rođen u blještavoj svjetlosti u zvuku, u naslijeđe dobiti – plašt! »Siroti pobjednici«, veli Ristić, cinično, vedro i mudro. Iz ove predstave glumački je nesporno izrastao Aleksandar Cvjetković, iznoseći je iz mraka aleje prema blještavom Globu, nezaustavljivo se svrstavajući među najbolje jugoslavenske glumce. U stopu su ga pratili: Ruiš Kadrieva, Elizabeta Kočoska, Eva Amanatidu, Ana Kostovska, Marija Opsenica, Luka Piljagić, Nikola Ivošević, Mustafa Suhat, Ivan Đoševski i drugi. Glazba Gábora Lengyela dala je izvanrednu zvučnu dopunu riječima i pokretu. Vrijedi još istaknuti uspjele kostime Bojane Ristić, te dobar rad tonsko-svjetlosnoga tima. (Usp. M.M. Siroti pobjednici, SN, 15. VIII. 1986.)