Najljepše što nas je u ovom gradu moglo zadesiti u proteklo vrijeme je da je stiglo proljeće. Čim se vrijeme proljepšalo, savjesni građani uređuju svoja dvorišta, oživjela su gradilišta (ne baš brojna, ali ih ima), »komunalci« uklanjaju nagomilano zimsko smeće stvoreno, nemarno ostavljeno i razbacano od građana grada ponosnog na svoju tradicionalnu Mitteleuropische kulturu i po već ustaljenom pravilu raskopavaju se ulice u cilju polaganja optičkih kablova za pitajboga kojeg distributera kablovske televizije – podrazumijeva se na istom mjestu gdje je to već »kopano i zatrpano« (primjer: raskrižje ulica Adolfa Singera i Vladimira Majakovskog, četvrti put za šest mjeseci), a po defaultu upropašteni travnjaci i trotoari ostat će uočljiva spomen-obilježja tehnološkog napretka. Prošla je i »epidemija gripe« (novi naziv za tihi štrajk, op. a.), pa se Subotica-trans ponovo pridržava ustaljenog voznog reda.
A gdje je tu Palić? Na radost mnogih Subotičana, izvode se radovi na unaprjeđenju ovog našeg bačkog mora. Popločavaju se šetne staze, a vidljivo napreduju i radovi na budućem akva parku, preciznije, kao što se projekt i službeno zove – na proširenju ponude postojećeg termalnog bazena. Ali ne može na Paliću i u svezi Palića ništa bez onoga »ali«. O čemu se radi?
Nositelj investicije (kako to gordo zvuči) budućeg ponosa Palića je Javno poduzeće Park Palić. Kratko i jasno rečeno – posredstvom JP-a Park Palić investitori su grad i država, novcima nas poreznih obveznika! Poduzeće je 22. prosinca 2017. potpisalo ugovor za izradu kompletne projektno-tehničke dokumentacije i platilo za to nešto manje od pet milijuna dinara, da bi tek kasnije, u proljeće (!) prošle 2018. godine pribavilo studiju o ekonomskoj izvodljivosti (čitaj: opravdanosti) investicije u buduću banju. Naravno, posao izrade te studije dobila je tvrtka iz Beograda (osnovana je 18. ožujka 2018.) koja je u rekordno kratkom roku to i uradila i u isto takvom rekordnom roku studija je i usvojena 6. srpnja iste, 2018. godine. Očito se prvo »ispoštovala« politička volja za izgradnju akva parka, a tek naknadno zakonski propisi i obaveze (zakon nalaže da su ovakve studije obavezne, jer investitor u ovom slučaju nije privatni sektor). Zašto? Jer je u ovoj državi vječita (pred)izborna kampanja, a Palić i sve vezano za njega je »udarni adut« za pridobijanje glasa prosječnog subotičkog birača, a koriste ga ama baš sve stranke od kada nam se desila demokracija i višestranačje. Izgleda da se i dalje držimo nekih tradicija. Čemu se striktno »držati zakona kao pijan plota«?
Još jedan biser. Nemanja Šarčević, zastupnik u Skupštini Vojvodine izjavio je da pitanje Palića ne smije ostati partijsko (slažem se) već mora prerasti u opće pitanje naše zajednice (i to je u redu), te da u razvoju turizma na Paliću treba isključiti državu kao investitora (nonsens). Kako nešto može biti pitanje opće zajednice bez države? U turistički razvijenim sredinama država itekako ima ulogu investitora, prvenstveno u infrastrukturu i suprastrukturu kako bi stvorila što optimalnije uvjete za privlačenje privatnih investitora! Palić je svoje »zlatno doba« doživljavao upravo kada su država i grad najviše ulagali u njega. To su povijesne činjenice!
A što se Palića tiče, nema ništa novo. I dalje je sve oko njega kao i samo jezero: prvi sektor je sastavni dio pročistača (ideje, prijedlozi i »stručna« prenemaganja), u drugom, s ptičjim otokom bistrije (dodatne ideje i rješenja »doletača«), u trećem sektoru je prilično bistro (razrađena ideja kako dalje – master plan), a u najvećem četvrtom, tzv. turističkom, najvidljivijem – mutno, neprozirno i zagađeno. Nije čudo što se često pjeni.
A. D.