Prošlog i početkom ovog tjedna u tri dana prostorije republičke Skupštine ponovo su oživjele: veći dio zastupnika skupljao se u velikoj; plenarnoj sali, manji dio (oporbenjaka) muvao se u predvorju, držeći razne konferencije za novinare, pošto oni na neki način »bojkotiraju« rad, ali zbog »nemale plaće« moraju se pojaviti »na radnom mjestu«. Glavni povod ovog okupljanja bila je jedna od točki dnevnog reda: Zakon o financiranju AP Vojvodine i Rezolucija o Vojvodini. Predlagač ova dva dokumenta bio je predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine. Neka vrsta predigre-prologa ovoj sjednici odigrala se prije desetak dana kada je prvi čovjek »Vlade Vojvodine« izjavio da se obratio republičkoj Vladi da konačno donese Zakon o financiranju AP Vojvodine, čiji je prijedlog već više od mjesec dana predan u skupštinsku proceduru, ali da je dobio odgovor da od toga ništa neće biti. Otprilike je ovako glasila kratka vijest u jednom Dnevniku RTV-a. Vijest mi je zvučala pomalo čudno i komentirao sam je: »Eto, ponovo se rađa autonomaška garnitura Vojvodine«. U našoj domovini sve je ipak moguće i par dana kasnije pojavila se vijest da će republička Skupština održati prvo ovogodišnje zasjedanje na kojem će biti održana rasprava na ovu temu. Moram priznati, jedva sam čekao početak rasprave, bio sam prilično zainteresiran. Prije svega pitao sam se što je zapravo cilj ove rasprave, koja je po Ustavnom zakonu trebala biti održana još do kraja 2008. godine? Naime, u Ustavu koji je usvojen 2006. godine, u članku 184. doslovno piše: »Proračun Autonomne Pokrajine Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na proračun Republike Srbije, s tim što se 3% od ovih 7% koristi za financiranje kapitalnih rashoda«. Istine radi, u Ustavu ne piše kako će to biti regulirano, je li osnovica računanja prihodovna, odnosno rashodovna strana proračuna itd., ali za ovakve detalje i služi Ustavni zakon koji je odredio krajnji rok donošenja ovog zakona. Ali su vlade raznih sastava, već više od deset godina, kršile Ustav. Možda su neki čelnici i rekli da je dosta bilo odugovlačenja i da je krajnje vrijeme da se donese ovaj kratki zakon. Vjerujte mi, tri dana, koliko je trajala rasprava, pažljivo sam slušao izlaganja, kao na fakultetu još sam »hvatao i bilješke«, i eto sada ću podijeliti s čitateljima moje dojmove.
Skupštinska opereta
Uvodno izlaganje, kako to slijedi po protokolu, držao je predsjednik Lige, koji se u svom izlaganju i obrazloženju više bavio poviješću i porijeklom autonomije Vojvodine, spominjući doseljavanje Srba u Ugarsku i davanje određenih prava od austrijskog cara; više puta je spomenuo ulogu vojvođanskih radikala u borbi za veća i autonomna prava Srba u ugarskom dijelu monarhije. Zatim je počela rasprava u načelu, tj. uopće o prijedlogu Zakona, u kojoj su sudjelovali vođe zastupničkih klubova. Čelnik kluba zastupnika vodeće partije, SNS-a, izjavio je da neće glasovati za ovaj zakon, a isto je govorio i njegov kolega iz SPS-a. Jedino je frakcija partija manjina (većina članovi SVM-a) izjavila da će podržati predloženi zakon. Vođa radikala, poznat i kao haški osuđenik, rekao je da su oni za ukidanje AP Vojvodine i zato je ovakav prijedlog zakona neustavan, destruktivan i treba ga povući iz procedure. Član Skupštine koji sudjeluje u »bojkotu parlamenta« u predvorju je novinarima izjavio: »Umjesto da raspravljaju o Kosovu, oni gube vrijeme s Vojvodinom«. Palo mi je na pamet da ga pitam: »da je kojim slučajem Kosovo na dnevnom redu, i onda bi bojkotirao Skupštinu?«. Za mene je ovo pitanje bilo samo hipotetično, ali očito nikom od prisutnih novinara ono nije palo na pamet. Osobno sam se pitao zašto je uopće ovaj Zakon stavljen na dnevni red ako su Vlada i vladajuće partije protiv? Rasprava o »pojedinostima« tekla je kao u nekoj opereti, svi su uredno, bez prekoračenja vremena, bez mnogo vrijeđanja i s poštovanjem poslovnika vršili ulogu odgovornih zakonodavalaca.
Povratak u prošlost
U raspravi oko pojedinih članaka prijedloga Zakona članovi SRS-a su bili aktivni, predlažući shodno svojim stavovima o Vojvodini, da se pojedini članak briše, usput korištenjem raspoloživog vremena spominjali Kosovo i da se ono otcijepilo zahvaljujući autonomiji. Četiri godine (od 1992. do 1996.) bio sam član Skupštine Vojvodine i naslušao sam se takvih stavova, i uvijek kada smo tražili nešto više za Pokrajinu govorili su nam: »U pravu ste, ali sada ne možemo o tome raspravljati, jer imamo problem s Kosmetom, kasnije ćemo o tome«. Također smo stalno postavljali pitanje koliko naši građani uplaćuju u republički proračun? Također do današnjeg dana nema valjanog odgovora. I onda se, kao i danas, govorilo o »ravnomjernom razvoju cijele Republike«, što znači da »centralizirana sredstva, Vlada i njena mudra i promišljena politika služe tom cilju«. Naravno, i u sadašnjoj raspravi tema regionalizacije Srbije je izbjegnuta. U danu za glasovanje prijedlog Zakona je odbijen i po svemu sudeći o sudbini Vojvodine raspravljat ćemo možda onda kada bude riješen problem »južne pokrajine«. A dotle: bye-bye, Vojvodina, i naši novci. Jer, o tome se radi!
