Kamo spada iskustvo iz prostora jezika, egzistencije, pjevanja i promišljanja
	svijeta Lazara Franciškovića što ga je pretočio u svoja djela,
	napose u knjigu Eseji? Gdje mu je ishodište? U kojoj poetološkoj i stilsko-
	paradigmatskoj praksi? Sadrži li ono u sebi zametak ili elemente
	prethodećih ideja? Hoće li, možda, utjecati, ili pridonijeti, stvaranju budućnosne
	umjetnosti i misli o čovjeku? Rijetko kada se može pružiti jednoznačan
	odgovor na ova pitanja, a u Franciškovićevu slučaju, navedeni
	pristup, čini se, ne bi nas ni približio traženom i očekivanom odgovoru.
	Zašto je tomu tako?
	Moglo bi se reći jer Francišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi
	primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan
	svojim, kako sam kaže, , obraniti i očuvati grad, kojega očito – voli,
	do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu
	liriku, prozu, eseje ...
	M. Miković

                    