Greda na gredi. Okomita na uspravnoj. Jednostavnost križa toliko plijeni da je to gotovo nemoguće sakriti. Nije mu potrebno ništa osim dvije grede. No kada se one spoje, nastaje predmet koji na čudesan način i trajno povezuje sramotu i slavu. Obrise takve sudbine doživio je »kolutski križ«, koji se nalazi usred ravne južne granice bereškoga atara. Kada dolazite u Bereg iz toga pravca, s lijeve (zapadne) strane vam pogled puca prema bereškoj ljepotici, crkvi Sv. Mihovila arkanđela, dok na desnoj (istočnoj) vidite Berešku šumu. Pokraj samog puta nalazi se jednostavan križ, pobijen u tlo. Nema korpusa, a ni limeni luk koji spaja tri kraja koja se pružaju prema prostranstvima okolice nije više tu. Otkinut čeka svoju obnovu. 
»Kolutski križ« znakovito se ne naziva prema Beregu, iako ga Berešci smatraju svojim, nego po susjednome mjestu. Ono je do prije 72 godine također imalo većinu stanovnika katolika, koji, kao i bereški Hrvati, imaju snažnu tradiciju postavljanja i održavanja krajputnih križeva. No, kolutskih Nijemaca gotovo više i nema, isto kao ni negdašnjih križeva u Kolutu i njegovu ataru. 
»Kolutski križ« na udaljenosti visine prosječnog čovjeka krasi cvijeće. Nije ono uvijek svježe, a niti ga ima redovito, jer bučni međunarodni put Sombor – Baja pokraj koga se nalazi, nije baš prijazno mjesto za cvjetne aranžmane. Za križ jeste. Nije na njemu bilo ni korpusa, barem ne u vremenu od posljednjih nekoliko desetljeća. Na svim ostalim bereškim križevima korpus je postavljen, barem limeni ili su barem dopadljive vanjštine. »Kolutski križ« nema umjetničku vrijednost. Ne zna se, kako smo u našem tjedniku već pisali predstavljajući bereške križeve u proljeće 2017., ni tko ga je ni kada postavio. Pojas njiva od njega prema šumi, a do međunarodnog puta zove se po njemu: »Kod kolutskog križa«.   
Godine u prvoj polovici 1990-ih, koje mlađe generacije ne pamte, a i nešto zrelije bi ih htjele zaboraviti, nisu poštedjele »kolutski križ«. Pod okriljem jedne noći 1994. on je posječen motornom pilom. Užas Berežaca nije mogao biti sakriven. Mnogi su odlazili na mjesto posječenoga križa i nastavili cvijećem obasipati njegov patrljak koji je žalosno virio iz tla. Tako je bilo sve do 1998., kada su na inicijativu i uz pokroviteljstvo dr. Marina Ivoševa, rođenog Berešca, doktora tehničkih znanosti koji sada živi u Kragujevcu, u centru sela i na bereškoj Kalvariji postavljeni monumentalni novi bijeli križevi mermerne oplate. Križ u centru sela (negdašnji Dekićev križ, na križanju ulica Kolutske, Gakovačke, Braće Radić i Jugoslavenske) posvećen je »Majkama cijeloga svijeta«, dok su na Kalvariji postavljena tri nova križa, umjesto tamnošnja tri drvena. Jedan drveni je postavljen od tadašnjega dugogodišnjega bereškog »crkvenog oca« (predsjednika župnog pastoralnog vijeća) Živka Kovača na mjesto posječenoga »kolutskoga križa« i tamo i danas uporno stoji. Učvršćen je dodatno pobijenim stupom. Za kroniku je bitno reći da je ovo nedjelo bilo samo jedno u plejadi ponižavanja Berežaca skrnavljenjem identiteski im važnih sakralnih mjesta 1990-ih godina. Bereški kip svetoga Roka je, naime, više puta »dobio« kravatu, šešir i pregaču, da bi mu kasnije bila čak i odrubljena glava. Vrata na kapelici svetoga Ivana Nepomuka propucana su vatrenim oružjem, na isti način kao i prozori obližnje župne kuće. Značenje tih čina, kao i nekažnjavanje počinitelja ostavit ćemo prošlosti.
Nenormalne godine su, valjda, prošle. Živimo u nekim drugim, valjda, normalnijima. I u jednima i u drugima Berešcima je »kolutski križ« bio točka povratka s puta na svoje, ili točka odlaska u nečije tuđe. Mjesto prvoga križanja ili podizanja kape na pozdrav križu i Onome koji je ovo prosto drvo proslavio. Od »kolutskoga križa« počinje Bereg i kod njega se Bereg završava. To je njegova slavna uloga. Sramotne je, pak dane, nadam se, preživio. Možda čeka da se dostojno uredi i da se na njega barem postavi korpus.   
Marko Tucakov