Thomas Mann (1875. – 1955.) njemački je romanopisac i pripovjedač, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.
Mann je još u gimnaziji objavio svoje književne prvijence (Vizija), a potom i prve novele: Posrnula (Die Gefallene) i Volja za sreću (Der Wille zum Glück). Ubrzo potom (1898.) objavljena je i njegova prva zbirka novela Mali gospodin Friedemann (Der kleine herr Friedemann). Njegovo djelo prožeto je velikom temom položaja umjetnika u društvu. 
Već u ranoj mladosti započeo je rad na djelu koje je u početku trebalo biti opsežnija novela – Budenbrokovi (Buddenbrooks, 1901.). Djelo je postalo veliki obiteljski roman autobiografskog karaktera, koji kroz nekoliko generacija prati sudbinu jedne libečke građanske obitelji. Nobelova nagrada koju je dobio 1929. godine, kako je navedeno na povelji, dodijeljena mu je upravo za ovaj roman. Druga Mannova zbirka novela, pod nazivom Tristan, u kojoj se pojavila i novela Tonio Kreger, bavi se temom antagonizma između umjetnosti i života. Kruna novelističkog rada je djelo Smrt u Veneciji, objavljeno 1912. godine. 
Zrelim razdobljem Mannovog stvaralaštva dominira svakako veliki roman Čarobni brijeg koji je završen 1924. godine. Neposrednu inspiraciju za nastanak romana Mann je doživio kada je 1912. godine posjetio svoju suprugu Katju koja se liječila u sanatoriju u Davosu.

Spisateljska kriza

U središtu radnje novele Smrt u Veneciji je Gustav von Aschenbach, pisac u svojim pedesetim godinama, koji proživljava spisateljsku blokadu. O njegovoj iznenadnoj želji za putovanjem saznajemo od samoga glavnoga lika romana, kojemu se u kratkome predahu od posla u šetnji javlja priviđenje koje sâm vrlo racionalno i tumači. Vrlo vješto, u par rečenica, doznajemo da je u godinama kada treba privesti kraju svoj rad. 
Pogotovo otkako mu se život polako bližio kraju, otkako ga je mučila bojazan da neće dovršiti svoje djelo – ta briga da će mu vrijeme možda isteći prije nego obavi što ima obaviti i potpuno se izrazi, nije više bilo nešto što je mogao odbaciti kao puki hir – vanjski mu se život ograničio gotovo isključivo na ovaj lijepi grad koji mu je postao zavičaj, i na obični ladanjski posjed što ga je podigao sebi u gorju, gdje je provodio kišovita ljeta.
Već u uvodnome dijelu upoznajemo se s težištem novele – spisateljskim radom i krizom Gustava von Ascenbacha. 

Filozofska pitanja

Odlučuje, iako nevoljko, ipak poći na put u Pulu, no shvaća usput kako je »suđeno« da ode u Veneciju. Odsjevši u poznatom hotelu na otoku Lido, zapaža poljsku obitelj s djecom, posebice njihovog četrnaestogodišnjeg sina Tadzia. Umjetnik primjećuje kako je Tadzio lijep poput grčke skulpture i on uskoro postaje predmetom njegove osobne i umjetničke opsesije. Odlazak u Veneciju obilježen je saznanjem da ondje vlada epidemija kolere, ali Aschenbach gotovo uživa u saznanju da je okružen epidemijom, osjećajući kako ona odslikava njegovo unutarnje stanje.
Smrt u Veneciji priča je o opsesiji, umjetnosti; razmatra niz filozofskih pitanja i aktualna je i danas jer se bavi univerzalnim životnim pitanjima kroz filozofsku i estetičku prizmu.
Mannova priča nailazila je na brojna tumačenja, a prožeta je i mitološkom podlogom. Nudeći samo jedno od brojnih mogućih tumačenja, možemo kazati kako dječak Tadzio predstavlja »labudovu pjesmu« jednoga umjetnika. Najprije zamire njegova volja za radom, sve mu je teže pronaći inspiraciju. Ulaskom Tadzia u život umjetnika na zalasku, u njegov život ulazi ljepota sama. Koliko čista ljepota može biti stimulativna za umjetnika, ovdje uočavamo i njezinu destruktivnu moć. Nemogućnost približavanja Tadziu jednako razaraju Ascenbacha kao što ga iznutra lagano razara bolest. Ono racionalno u Ascenbachu s početka novele tako drastično zaokreće u iracionalno. Nemogućnost stvaranja i nemoć dovode umjetnika do ruba stvarnosti i do umjetničkog i fizičkog razračunavanja sa životom. Kao umjetnik, Ascenbach nije završio svoj put, ali ne osjećamo niti da je kao čovjek poražen. Bijeg od djela i bijeg u iracionalno ublažili su njegov konačni pad.
Smrt u Veneciji 1971. godine dospjela je i na filmsko platno, zaslugom talijanskog redatelja Luchina Viscontija. U njegovom filmu Gustav von Ascenabach je skladatelj i dirigent. Film je prožet glazbom Gustava Mahlera. Ovo Mannovo djelo doista je umjetničko djelo, poput skulpture, izvajano i opipljivo u svojoj izražajnosti i životnosti, a zaustavljeno u vremenu i sačuvano u svojoj nepromjenljivosti.
Klara Dulić